U Zagrebačkom kazalištu mladih praizvedena je drama Ivora Martinića „Moj sin samo malo sporije hoda“ u režiji Janusza Kice, uz bučno odobravanje često suzdržane premijerne publike, koja je ovaj put glumce uporno dozivala na još jedan poklon. Iako najavljena kao drama o odnosu između majke i sina invalida, Martinićev se tekst mnogo više može gledati kao ženska drama, u čijem je središtu sredovječna majka koja se više ne zna nositi sa svojom ulogom stupa obitelji u kojoj su odnosi nagriženi razočaranjima, otuđenjem, starenjem i bolešću.
Također, iako je ovo deklarativno tekst o drugačijima, još se lakše čita kao tekst o uvriježenim, svima poznatim obrascima ponašanja u nefunkcionalnoj svakodnevici tranzicijske obitelji, u kojoj je invalidnost, demencija ili homoseksualnost tek nesustavna varijacija u stereotipnom obiteljskom univerzumu. Kica je Martinićevu dramu na pozornicu postavio kao sitcom, režući dramski kontinuitet u odvojene prizore u kojima se likovi suočavaju u tragikomičnim obrascima (ne)komunikacije, sitnih zavisti i nespretno usmjerene ljubavi. Dok glavnu radnju nosi majka (Ksenija Marinković), kao dominantni komični element nameće se dementna baka (Doris Šarić-Kukuljica), koja sitnim manipulacijama povećava tenziju između glavne junakinje i njene naoko uspješnije, pomalo zajedljive sestre (Urša Raukar). Muškarci su u Martinićevu komadu tek sporedni likovi, koji se kao duhovi povremeno pojavljuju na daskama, sve gledajući kako će ponovno pobjeći iz napetog, turobnog ambijenta kuće s vječno navučenim zastorima, koju je kao kocku u kocki na pozornici postavila scenografkinja Slavica Radović Nadarević.
Nešto je prisutniji tek šutljivi, dobroćudni sin (Vedran Živolić), koji ujedno djeluje i najpomireniji sa svojom sudbinom invalida. Proračunatost pokazuje tek u odnosu s nametljivom Sarom (Jadranka Đokić), s kojom se upušta u vezu iako je svjestan da je zapravo ne voli. Njih dvoje zaslužni su za bez premca najuvjerljiviju scenu u predstavi, nabijenu opipljivim i pomalo tužnim seksualnim nabojem koja odskače od lakohumornog tretmana ostalih situacija, u kojima se i očiti odnosi često suvišno verbaliziraju umjesto da se prepuste dramskoj tenziji. Kao ozbiljniju zamjerku predstavi može se istaknuti njeno trajanje, koje je vjerojatno rezultat redateljskog poštivanja predloška kojem bi ipak dobro došlo (još malo) kraćenja, no bez obzira na to, već odlične reakcije na premijeri dale su naslutiti da se radi o predstavi koja lako komunicira sa širokom publikom i koja će sigurno dugo biti na repertoaru ZKM-a.
Jedva čekam pogledati ovu predstavu jer se u našem društvu osobe s invaliditetom minoriziraju i tek ih se prigodničarski spominje uoči Međunarodnog dana invalida - 3. prosinca.