S bugarskim piscem Hristom Bojčevom susrela sam se neposredno prije praizvedbe crne komedije "'Ko živ, 'ko mrtav" redatelja Dine Mustafića nastale (među ostalim) prema njegovu tekstu. Na premijeru tog komada, kojim su otvoreni Dani satire, vidno umorni Bojčev i supruga istog su se dana sami dovezli automobilom iz Sofije.
Pitam ga hoćemo li razgovarati na engleskom, no Bojčev odlučno odmahuje glavom pa kaže: "Balkan esperanto"! Od tog trenutka razgovaramo tako da ja govorim hrvatski s primjesama srpskog (kad ne prepozna neku "novu" hrvatsku riječ), a on bugarski, pri čemu se odlično razumijemo.
Mustafićeva predstava nastala je prema tekstovima Mate Matišića, Stanislava Basare i vas. Jeste li se tijekom pisanja ikako koordinirali?
Nismo, iako čujem da smo svi odabrali govoriti o sličnim stvarima, o tranziciji i temi smrti. To je očito sudbina naših krajeva. Oni su u međuvremenu pročitali moj tekst, no ja njihove nisam mogao jer loše čitam latinicu pa sam u Zagreb doputovao bez ikakve predodžbe o komadu.
U Matišićevu tekstu roditelji nestalih vojnika iskopaju grobove Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića tražeći priliku da pokopaju vlastitu djecu. Basara piše o bolesti i smrti u okruženju apsurdnog zdravstvenog sustava. U kojem kontekstu vi pišete o smrti?
O smrti kao posljedici ulaska balkanskog čovjeka u zapadnu Europu, koja ima sasvim drugačiji set kulturnih i drugih normi. Kao što u biološkom smislu naši geni ostaju živjeti u našoj djeci i time nastavljaju vrstu, tako i naša kultura s pokoljenja na pokoljenje nosi identitet nekog naroda. Gubitak identiteta koji se događa kad Balkanac postane europejac oblik je duhovne smrti.
Kako biste argumentirali tvrdnju da su Hrvat i Bugarin bliži nego, recimo, Hrvat i Austrijanac?
Ako pogledate geopolitičku povijest Europe, uvijek je postojala jasna jezična granica između zapadnoeuropskih i slavenskih zemalja, čak i kada su formalno pripadale istim savezima. Koliko god neki zazirali od balkanske identifikacije, činjenica da se vi i ja sada razumijemo, a svatko govori svoj jezik, nešto nam govori. S Austrijancem se tako ne biste razumjeli. Slično kulturalno zaleđe i politička sudbina rezultirali su time da se naše zemlje trenutačno susreću sa sličnim problemima, političkim podjelama, korupcijom, nezaposlenošću i emigracijom mladih u bogatije zapadne zemlje.
Koliko je velik problem emigracije u Bugarskoj?
Svako malo se preko Skypea čujem s prijateljima koji su otišli pa sad tuguju za našim podnebljem. Onda ih uvijek iznova moram podsjetiti da ih u materijalnom smislu kod kuće ne čeka ništa. Tko zna bih li i ja ostao u Bugarskoj da nemam puno inozemnih angažmana od kojih mogu pristojno živjeti.
Je li istina da ste prije karijere pisca dugo radili u jednoj tvornici?
Punih deset godina bio sam tvornički inženjer, i tako bi vjerojatno ostalo da jednog dana naš sindikat nije organizirao kolektivni posjet kazalištu. Tu sam se, sa 34 godine, prvi put susreo s čarolijom teatra. Ubrzo sam dao otkaz i upisao akademiju. Svoj prvi tekst smislio sam pušeći na stubama dok sam čekao rezultate prijamnog ispita.
Ta drama postigla je velik međunarodni uspjeh.
Da, no tome je prethodila duga muka jer dramu se u Bugarskoj zbog cenzure nitko nije usudio izvesti. Partijski cenzori optužili su me da sam napisao subverzivan tekst pod utjecajem Becketta i Ionesca, na što sam im odgovorio kako sam ja običan inženjer te da nikad nisam čuo za tu gospodu.
Jeste li zbog toga kasnije imali problema?
Uvijek sam imao određen broj neistomišljenika, pogotovo kad sam se 90-ih kandidirao za predsjednika Bugarske pa koristio dodijeljene televizijske termine da upozorim na apsurde izbornog sustava. To je bila jedna velika šala koja je mnoge razjarila. No danas je situacija znatno drugačija. Teatra se više nitko ne boji.
>> Ljesovi nisu dovoljni za spajanje triju priča o posljedicama smrti u ex-YU