'Država je uzela naše filmove i protuzakonito ih dala tajkunima'

U kinu Tuškanac danas je održana komemoracija Krsti Papiću, velikanu hrvatskog filma, koji je preminuo prošli tjedan u 80. godini života. Prepuna dvorana Tuškanca potvrdila je ono što mi je prišapnuo jedan od njegovih najbližih suradnika: “Krsto je bio pitom čovjek i zato su ga ljudi voljeli. Nije bio čovjek konflikta, u cijeloj karijeri nikoga nije jače zagazio.”

Zato nije čudno da je danas većina govornika o Papiću govorila kao o prijatelju, uz isticanje njegovih zasluga za hrvatski film. Predsjednik Hrvatskog društva filmskih redatelja Antonio Nuić istaknuo je Papićevo zalaganje za boljitak kinematografije, što se još jednom potvrdilo na samom kraju komemoracije kada je, u pomalo neočekivanu zaokretu, pročitano njegovo oproštajno pismo u kojem apelira na povratak autorskih filmova iz doba bivše Jugoslavije autorima, odnosno njihovoj djeci.

Kritičari iz kavane Corso

Veljko Bulajić govorio je o tome kako je svoga rođaka Papića doveo u Zagreb i zaposlio kao asistenta režije na svojim filmovima “Vlak bez voznog reda”, “Uzavreli grad” i drugima dok “učeniku” nije savjetovao da se osamostali jer je “potpuno jasno sagledao svoj put u filmskoj umjetnosti i sposobnost da ide tim putem”. Petar Krelja govorio je o utjecaju kritičarskog kružoka iz kavane Corso u ranoj fazi Papićeva osamostaljivanja koja je punom snagom zabljesnula u Lisicama (1969.). O kasnijoj fazi Papićeva stvaralaštva govorili su Vinko Brešan, njegov prijatelj i asistent režije na “Priči iz Hrvatske” i “Kad mrtvi zapjevaju” te scenarist Mate Matišić s kojim je snimio pet filmova od “Života sa stricem” (1988.) naovamo.

– Bio mi je uzor, učitelj i na kraju prijatelj, ali kao prijatelj nikada nije prestao biti uzor i učitelj.

Sam je pisao politikante

Koliko se god mi trudili da naši filmovi danas budu urbani, iz njih stoje lica prikazana u “Lisicama” – rekao je Brešan koji je upoznao Papića kao jedanaestogodišnjak na snimanju filma “Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj” koja je pravljena prema komadu njegovoga oca Ive Brešana. Mate Matišić istaknuo je kako je Papić uvijek volio preuzimati pisanje dijaloga koji su se ticali govora politikanata, jednako onih iz bivšeg sustava kao iz sadašnjeg.

– Bio je jako dobar za te stvari. Kroz pisanje tih govora zrcalila se njegova ironija prema političkim režimima – rekao je Matišić.

Emocionalno pismo

Na kraju se govorom od “našeg sugrađanina” oprostio i gradonačelnik Milan Bandić, uz kojega je od predstavnika vlasti nazočila i ministrica kulture A. Zlatar Violić, ali i SDP-ov kandidat za gradonačelnika Rajko Ostojić koji, međutim, nije dobio prigodu govorom skupiti koji politički bod za aktualnu gradonačelničku utrku.

Na početku komemoracije posebno je dirljiv bio dolazak Papićeve udovice Jadranke Štefanec, koja je zatražila javno čitanje Papićeva apela te njihovih malenih kćeri Tare i Elee.

''Voljenoj Jadranki, voljenim i obožavanim Tari i Eli od njihovog tate, u slučaju da ne preživim operaciju, upute za sprovod: ne želim nikakav javni sprovod, isključivo u krugu najbliže obitelji. (...) Svećenika želim, po mogućnosti patera Zvjezdana Linića. I to je to. Za ovakav sprovod sam se odlučio zbog sramne pljačke autora koji su snimali do 90. i čiji su autori opljačkani, država je uzela naše filmove, dala ih protuzakonito svojim tajkunima, a da nas nitko nije za to pitao. Ova Vlada od koje smo čekali da to ispravi, nije htjela. Vratite filmove našoj djeci!'', piše u pismu koje je potpisao Krsto Papić.

Original pisma koje je svojom rukom napisao Krsto Papić možete vidjeti u fotogaleriji.

>> Komemoracija za Krstu Papića u utorak u kinu Tuškanac

>> Umro Krsto Papić, jedan od vodećih autora hrvatskog filma