Slavni srpski violinist s američkom adresom Stefan Milenković na ovogodišnjim je Dubrovačkim ljetnim igrama tjedan dana radio s osmero mladih violinistica i violinista okrunivši ugodnu suradnju koncertom u ljetnikovcu Bunić Kaboga. Rad s mladim umjetnicima održavao se u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, a na kraju završnog koncerta Milenković se pridružio studentima u izvedbi Koncerta za četiri violine G. P. Telemanna.
Jeste li na Dubrovačkim ljetnim igrama već imali majstorsku radionicu?
Nisam na Igrama, ali jesam u Dubrovniku, i to pretprošle godine. To je bilo u suradnji sa Zakladom Bunić Kaboga. Ove godine su se uključile i Igre, a to je dobro uhodana mašina. Sve je postavljeno kako treba unaprijed i, jednom kada su studenti došli ovamo, sve je bilo fantastično.
Odabir studenata bio je isključivo vaš?
I da i ne. Tu je bilo i stipendija pa su preporuke dolazile s nekoliko strana, ali na kraju krajeva ja gledam videe i biram one za koje mislim da imaju dobar sklop potencijala i talenta, ali i potrebu da nešto poprave. Znači ne radi se samo o glazbenicima koji sve sviraju savršeno nego i o ljudima kojima treba pomoć, a imaju potencijala da za šest, sedam dana, koliko traju radionice, mogu dosta toga naučiti, popraviti.
Je li vam draži samostalni koncert na Igrama ili majstorski tečaj?
Nemam preferencija u tom smislu. Ja sam stalno na sceni, na sceni i živim pa je ovo za mene neka vrsta odmora. Iako, to je
intenzivan odmor jer se radi i po šest, sedam sati dnevno. Mogu reći da preferiram i jedno i drugo, jer sam istovremeno i violinist i pedagog.
I kada ste pedagog, vi ste glazbenik?
To se prelijeva jedno u drugo.
Sjećate li se uopće prvog nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama?
Kroz maglu. Neke fleševe imam. Ipak je otada prošlo trideset i nešto godina. Nekih se ljudi sjećam još od tada, kao i samog Kneževa dvora, ali ne sjećam se baš svake sekunde.
Koliko vam se Dubrovnik promijenio od tada?
Nije se uopće promijenio, barem meni. On je doista povijesni grad koji je odavno ovakav i koji je uvijek predivan. To je grad u kojem ljudi imaju tradiciju gostoprimstva i finog ponašanja, pa čak i neke diplomacije. To je nešto što je ostalo nepromijenjeno kroz stoljeća i
to se vidi svaki put kada dođem ovdje. Tu i tamo su se promijenili neki detaljčići, tu i tamo neki dućan nije na mjestu gdje je bio prije. Ali Dubrovnik i ta njegova duhovnost je uvijek ista, kao na nekoj predivnoj razglednici u kojoj možete uživati fizički.
Bili ste na plesnoj predstavi “Macbetha”, ali i na koncertu velike Mozartove mise. Dakle imate vremena i volje i za odlazak na programe Igara?
Pa u stvari nemam vremena, ali žena mi je rekla, hajdemo na koncert, večeras je Mozartova misa. Mislim se ja, glupo je da to propustim kada je već tu. Onda mi je žena rekla, ‘ajmo večeras na balet. Iako sam predavao cijeli dan i vježbao svoj osobni pro-
gram, imao sam nekoliko sati slobodnih i razmišljao hoću li leći. Ali, bilo bi šteta da propustim te programe jer su fantastično selekcionirani. Bio sam i na koncertu Schumann kvarteta. Toliko je dobrih koncerata da je šteta ne iskoristiti svaki trenutak budnosti.
Jeste li već muzicirali u palači Bunić Kaboga?
Jesam kada sam imao majstorsku radionicu prije dvije godine. Tada sam odsvirao jedno djelo.
Hoćete li svirati i na završnom koncertu svoje majstorske klase?
Može se dogoditi da odsviram dvije note. No, to nije koncert, nego završni koncert studenata. Kako je sada ideja da je to zajednički nastup, možda im se priključim u nekom trenutku.
Prošlih mjeseci imali ste nastupe s orkestrima u Ljubljani, Milanu, Pragu... Što vas očekuje u budućnosti?
Najbliža je budućnost koncert u Korčuli. Onda nakon toga u Puli, tj. u kamenolomu u Vinkuranu iz kojega je vađen kamen za pulsku Arenu. To će biti neobično sugestivan ambijent. Nakon toga idem u Bolognu na festival Emilia Romagna gdje ću primiti i jednu nagradu za cjelokupnu karijeru. Onda idem na dva tjedna na Sardiniju na festival, gdje ću i predavati i svirati. Onda 23. kolovoza imam koncert u Beogradu jer je šezdeset godina RTS-a pa će to biti veliki događaj na otvorenom na Kalemegdanu, a 24. se vraćam u Ameriku. A mislim da 26. trebam ići na triatlon. To mi je prvi u životu. Malo se nešto i pripremam.
Prvi u životu?
Prvi. Moja žena je već išla nekoliko puta, a trčala je i maraton.
Vi je znači morate pratiti?
Ona je rekla da bih baš bio dobar u triatlonu. Znam plivati, vozim bicikl i tu i tamo sam trčao u životu.
A stignete li se uopće okupati?
Stignem, ali to nije redovito. Nekada nema vremena jer mi se čini da ga previše izgubim za odlazak na plažu. No, čim završimo razgovor, plan je da odem na kupanje.
Imate neko omiljeno mjesto za kupanje u Dubrovniku?
Bilo gdje gdje nema gužve. Ima jedno mjesto kod hotela Excelsior. Siđete na Ploče i tu ima jedan beton. Tu mi je nekako mirno i često se tu okupam.
Na webu se pojavila vaša snimka s Božom Vrećom. Je li to nagovještaj neke veće buduće suradnje?
To je bilo spontano i sigurno je nešto što ima potencijal da se razvija. Počelo je kao obrada Jeana Michelea Jarrea i njegove kompozicije Revolution. To je nekada bila prva elektronička muzika. Ansambl Sudar Percussions napravio je obradu te kompozicije pa su me pitali bih li ja tu dodao solo ili neku improvizaciju. I kada smo to snimili, a da ja nisam ni vidio sudarovce, nego sam snimao sam za sebe, pojavila se ideja da nam se tu pridruži i Božo Vrećo i doda taj etnozvuk. Meni se to učinilo odlično i tako smo snimili obradu, a da se nikada nismo direktno upoznali. Ali finalni produkt je neobičan i ima specifičan filing s nekim dance-etno elementom.
Dakle nemate strah od virtualne suradnje?
Pa ne. To je danas najjednostavnije. Tehnologija sve ubrzava. Branimir Mihaljević, koji je sve to producirao, bio je ključan i
iznimno profesionalan.
Napokon malo o servima