Dugoočekivani novi albumi Metallice i AC/DC

Neke grupe evoluiraju tijekom cijele karijere. Druge se oslanjaju na legije privrženih obožavatelja i zauvijek ostaju vjerne zvuku koji ih je proslavio. Prvima je potrebno puno hrabrosti i intuicije, ali ni drugima zadatak nije lakši jer moraju dokazati da bunar iz kojega crpe ideje neće tako skoro presušiti i pretvoriti ih u karikature vlastite bolje prošlosti.

The Rolling Stones i u petom desetljeću postojanja praše gotovo isti ritam i blues s kojim su startali, a Beatlesi su u samo sedam godina potpuno uspješno transformirali svoj cjelokupni izričaj; Noel Gallagher i dan-danas pokušava udahnuti novi život brit-popu, a Damon Albarn sklada kineske opere...

Ništa drukčije nije ni u svijetu hard rocka i heavy metala. Kao drastičan primjer kreativne filozofije mogli bismo navesti Motörhead, grupu koja ima praktično jednu jedinu pjesmu i nemilice je tepe već više od trideset godina – katkad se zove “Aces Of Spades”, katkad “Iron Fist”, a ponekad – kao na posljednjem albumu – “Runaround Man”, ali uvijek je prepoznatljiva i zarazna.

S druge strane, grupe kao što je, primjerice, Sepultura svakim su albumom mijenjale i nanovo definirale novi stil, barem ako govorimo o “pravoj” Sepulturi s Maxom Cavalerom na čelu. Za mnoge obožavatelje hard rocka i heavy metala prve asocijacije na ljubljene žanrove bit će AC/DC i Metallica. Grupe su to s kojima se, uz Iron Maiden, počinjalo i prije četvrt stoljeća, ali i one čiji opus poštuju i današnji klinci iako umjesto nasnimljenih kazeta i prišivaka razmjenjuju mp3 bootlege koncertnih nastupa svojih junaka u Helsinkiju ili Bukureštu.



AC/DC, australski junaci žešćeg rocka koji graniči s metalom, na sceni su već 35 godina i prodali su više od 200 milijuna kopija svojih albuma. Najslavnije trenutke doživjeli su na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, s pločama “Highway to Hell” (1979.) i “Back in Black” (1980.) – u tom kratkom međuvremenu od pretjeranog cuganja preminuo je njihov prvi pjevač Bon Scott i zamijenjen je Brianom Johnsonom.

Novija rock povijest možda ih i ne bi upamtila kao toliko važne da se 1990. nisu iznenada vratili na veliku scenu albumom “The Razor’s Edge” te megahitovima “Thunderstruck” i “Money Talks”. Nakon toga snimili su još dva albuma za nijansu naklonjenija bluesu, koji su malo koga oduševili, ali sada se vraćaju s “Black Ice” – albumom na kojem su radili posljednje četiri godine i čija je namjena još jednom vratiti staru slavu.

Bez imalo sumnje, AC/DC spadaju u grupu izvođača kojima je svaka promjena u zvuku mrska, ali možda je baš to razlog zašto su i u “jeseni” karijere zadržali zavidnu bazu poklonika, jer i velika većina konzumenata njihove glazbe duboko je konzervativna i ne želi eksperimente, nego samo novu dozu prijeko im potrebnog starog dobrog hard rocka koji su AC/DC tako dugo i dično reprezentirali.

Ovaj put grupa je sasvim odlučna u namjeri da im pruži točno to – zato je toliko dugo radila na novoj ploči, zato je i Angus Young (gitarist i vođa grupe) u 54. godini života odlučio još jednom navući svoju prepoznatljivu odoricu školarca u kratkim hlačicama.

“Obećavam da će ovo biti pravi rock'n’roll”, izjavio je nedavno Angus za Rolling Stone, a producent Brendan O’Brien nadovezao se: “Sjećate li se 'Back in Black’ ili 'Highway to Hell’? E, pa ovo je još uvijek isti band i naša je misija da to dokažemo”.



Metallica je pak sasvim drukčija priča – no, u neku ruku slična jer pokazuje zakonitost poznatu osobito dugovječnim izvođačima: izazovi nisu uvijek vremenski ispred njih, katkad ih se može naći i u prošlosti. Drugim riječima, najbolje je to izrazio njihov novi producent Rick Rubin:
“Ako ste se više od 20 godina vodili idejom stalne i neminovne promjene, možda je napuštanje te ideje najrevolucionarnija stvar koju trenutačno možete napraviti”.

Rubin – kreativni genij i vizionar koji je osnovao Def Jam Records kao jednu od najutjecajnijih etiketa u posljednjih 20 godina, odgovoran je za “Walk This Way” Aerosmitha i Run DMC-a, producirao je najbolje radove Slayera, Peppersa i System Of A Down, natjerao rockere da vole Jay-Z-a i udahnuo novi život Johnnyju Cashu – pristao je na akciju “spašavanja” Metallice samo ako ga bude potpuno slušala.

Od omiljene grupe većine metalaca u osamdesetima Metallica se u devedesetima najprije komercijalizacijom, pa u “nultima” daljnjom trivijalizacijom pretvorila u band koji svi vole mrziti. Od samih speed metal početaka na “Kill 'Em All”, Metallica – grupa koja je dosad prodala gotovo 100 milijuna nosača zvuka – svakim je albumom evoluirala iako promjena nije uvijek bila nabolje.



Ta grupa rušila je granice: najprije su doslovce definirali thrash kao podžanr metala i postali gotovo sinonim za njega, pa ga probili u mainstream, a zatim ga i vlastoručno upropastili pomicanjem prema pristupačnijem, uvelike trivijaliziranom zvuku. Kada je sastav 1989. prvi put nastupao na dodjeli Grammyja, njegov thrash metal bio je uzbudljiva glazba na samom kreativnom vrhuncu. U godinama koje su slijedile osvojili su čak sedam tih nagrada, ali je glazba koju su svirali zaradila etiketu reakcionarne i nazadne.

Preuzevši kormilo Metallice, Rick Rubin rekao im je neka ne zaziru od vlastite prošlosti, nego da im ona posluži kao inspiracija: “Kreativni vrhunac doživjeli ste s 'Master of Puppets’ i '...And Justice For All’ potkraj osamdesetih. Sad kad znate toliko toga više, možete li biti barem jednako dobri kao onda?”, upitao ih je. Bubnjar Lars Ulrich u intervjuima se žalio na bolove u križima i zglobovima (44. je na plećima!), a pjevač i gitarist James Hetfiled trebao je posebnu psihofizičku pripremu prije svake studijske seanse, ali poslušali su šefa te uložili i posljednje atome energije kako bi još jednom zazvučali kao u najboljim danima – kada je riječ o metalu, to nije samo pitanje kreativnosti nego i tjelesne spreme...



AC/DC ili Metallica – tko će bolje zadovoljiti potrebe svoje publike? Po svemu dosad viđenom, čini se da su obožavatelji prvih manje zahtjevni, a takva je i njihova glazba – sve što se traži jest barem još jedan “Thunderstruck” ili “Hells Bells” i svi sretni i zadovoljni. S druge strane, Metallica je u puno nezavidnijem položaju: svaki aranžman, rif i solaža naći će se pod mikroskopom publike već naviknule na razočaranja, ali ako uspije, bit će to epski trijumf...