Jedni od utemeljitelja pokreta „novog romantizma“ s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća u utorak 29. kolovoza gostuju na zagrebačkoj Šalati.
Koncert nije tipičan jer će biti njihov jedini samostalan cjelovečernji nastup ove godine u EU, te s najdužim popisom pjesama u 2017. Eto razloga za slavlje masovne publike na vjerojatno najljepšem ljetnom otvorenom zagrebačkom prostoru.
Zamalo su netragom nestali
Uključimo li u priču i pjesme poput Hungry Like The Wolf, Girls on Film, Save a Prayer, Rio, Wild Boys, A View To a Kill, Come Undone, Is There Something I Should Know?, Notorious, Ordinary World... jasno je da govorimo o golemim hitovima koji su i te kako ostavili traga. Tu je i njihov zadnji studijski album Paper Gods iz 2015., kojim Duran Duran pokušavaju biti aktivni, a ne samo čudo prošlih hitova, s kojega sviraju singlove Pressure Off, Last Night in the City i naslovnu Paper Gods.
No, nakon svojih pet minuta tj. godina „prve“ slave, Simon Le Bon, John Taylor, Nick Rhodes i Roger Taylor zamalo su netragom nestali s pozicija koje su brzo osvojili. Radilo se o odreda uspješnim pohodima na top-ljestvice koji su uz temeljitu vizualnu potporu atraktivnih videospotova i dizajnerske odjeće skrenuli globalnu pozornost na tada novu britansku scenu.
Smjenjujući, uz pomoć povremeno ozbiljnijih artističkih utjecaja poput Roxy Music, Bryana Ferryja ili Davida Bowieja, punk i novovalni nihilizam starovalnim romanticizmom i benignim popom bez rizika, Duran Duran i ostali (Spandau Ballet, Paul Young, Yazoo, Ultravox) obilježili su osamdesete i vrijeme Margaret Thatcher glazbom koja je bila „totalna kontra“ prethodnoj društvenoj angažiranosti punka i novog vala.
Prisjetite li se, uz Georgea Michaela iz Wham, nešto starijeg Marka Knopflera iz Dire Straits i povratnika na top-ljestvice Erica Claptona, Duran Duran i društvo bili su redoviti gosti Prince’s Trust gala koncerata u londonskom Royal Albert Hallu kod princeze Diane, prvotimci novog yuppie-popa: mladi i zgodi (a i prazni, govorili su skeptici). No, na stranu sve sociološke rasprave, Duran Duran iza sebe su imali pregršt visokokomercijalnih hitova i pop-pjesama kojima su pokorili ne samo Britaniju nego i SAD. Jedino su oni iz te generacije 1985. kao globalno potvrđene zvijezde na koncertu Live Aid svirali ne u domicilnom Londonu, nego na stadionu u Philadelphiji, a dvojica članova i kao dio tadašnje supergrupe Power Station s Robertom Palmerom.
Grupa s pedigreom i poviješću
Nakon prve invazije Beatlesa, pa zatim Rolling Stonesa, britanski su izvođači rijetko uspijevali prodrijeti na najveće svjetsko diskografsko tržište SAD-a. Poslije zlatnih uspjeha imena poput Led Zeppelin u sedamdesetima, nitko prije niti poslije Duran Duran ili Depeche Mode u osamdesetima nije ponovio sličan uspjeh. Unatoč golemoj medijskoj potpori britanske industrije kasniji pokušaji Robbieja Williamsa ili Oasis u Americi su ostali relativno neuspješni.
Kao što je svaki skupni pokret kratkog daha, tako su i Duran Duran nakon vratolomnog i golemog uspjeha koncem osamdesetih netragom nestali u prosječnoj funk-varijanti plesne glazbe. U skladu s promijenjenom srećom na tržištu osipalo se i članstvo, pa su od originalnih članova preostali pjevač Simon Le Bon, klavijaturist Nick Rhodes i basist John Taylor, koji je poslije također odustao od starog društva. Pred petnaestak godina – kada su i osamdesete ušle u aktualnu retro-modu – isplivali su s ponešto promijenjenim zvukom i pozom ozbiljnog banda, s pedigreom i „poviješću“.
U skladu s pomodnim revivalima svega i svačega, stilska izgubljenost tijekom godina iznivelirana je „manjkom pamćenja“ široke publike, predvidljivim povratkom starom programu, ali izuzetno profesionalno, čemu mogu posvjedočiti i videosnimke novijih koncerata. Namjerna dekonstrukcija nekadašnje sirupaste melodioznosti i odmak od pop-zašećerenosti osamdesetih, Duran Duran ponovno su vratili na radni kolosijek i uslijedilo je za njih još jedno uspješno razdoblje, naravno, s repertoarom starih, odreda uspješnih hitova.
Notorna je činjenica da grupe poput Duran Duran danas dobivaju satisfakciju kroz rad zanimljivih novih izvođača (Interpol, Bravery), pa se do jučer nemoguća opcija spajanja glazbenog vizionarstva Joy Division, pravih heroja s početka osamdesetih, s pitkim novim romantizmom danas ostvaruje kao moguća opcija ove publike i novih bendova.
Još sredinom osamdesetih Duran Duran su američkim turnejama potvrđivali da nisu bili samo dizajnirani videoproizvod, već prava koncertna atrakcija. Današnja nagomilana nostalgija, histerija poklonika i poduži popis megahitova dovoljan su razlog da se provjeri kako je to izgledalo u originalu. Njihova glazba pokazuje da se nije radilo o namještaljci, jer serija melodičnih pop-hitova i danas iziskuju cupkanje noge.
Duran Duran nedavno su proslavili 35 godina od njihova najuspješnijeg, drugog studijskog albuma Rio, koji je svrstan na treće mjesto najvećih britanskih albuma svih vremena po slušateljima BBC-ja. Bilo je davno, ali tragovi te slave još se osjete, a ne treba sumnjati da će slično biti i na Šalati.
Upravo se vratili. Fantastično!!! Sjajne pjesme, sjajna izvedba, Simon besprijekoran.