Glas Koncila nedavno je objavio intrigantnu knjigu filozofa Daniela Miščina "Poetika dviju usporednih smrti" u kojoj se bavi znakovitim odnosom hrvatskog književnog klasika Miroslava Krleže i kardinala Franje Šepera koji je bio zagrebački nadbiskup i pročelnik Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu. Miščin je poveznicu za pisanje o Krleži i Šeperu, ljudima koji se, koliko je poznato, nikada nisu fizički sreli, našao u činjenici da su umrli gotovo istoga dana. Krleža je umro 29. prosinca 1981. godine u bolnici "Sestre milosrdnice" u Vinogradskoj ulici koja je tada nosila ime danas zaboravljenog Mladena Stojanovića. Kardinal Šeper umro je dan kasnije, 30. prosinca, u rimskoj sveučilišnoj poliklinici Gemelli. Sudbina je htjela da istoga dana, 4. siječnja 1982., njihovi ljesovi leže na dva različita, ali amblematska mjesta u Zagrebu udaljena samo par stotina metara.
Dok je Krležin lijes bio izložen u atriju tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (u kojoj je Krleža dogurao do mjesta potpredsjednika) pokriven zastavom Saveza komunista, lijes s tijelom umirovljenog vatikanskog prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinala Šepera bio je izložen u zagrebačkoj katedrali na kojoj je bila izvješena papinska zastava. Je li dvojicu hrvatskih velikana duha koji su bili poznati i izvan granica Hrvatske (Krleža je nesuđeni literarni nobelovac, a kardinala Šepera je na mjestu pročelnika Kongregacije zamijenio nitko drugi nego njemački kardinal Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI.), doista spojila samo smrtna i korotnička koincidencija?
Na to pitanje Daniel Miščin ima negativan odgovor, te nam smjerno, bez senzacionalizma i ostrašćenosti, otkriva što je sve spajalo živote, a onda i djelo dvojice znamenitih Hrvata. Tako Miščin, koji je pomno proučavao Krležinu i Šeperovu pisanu ostavštinu (te intervjuirao ljude koji su im bili bliski), u knjizi "Poetika dviju usporednih smrti" objavljuje i pismo u kojem kardinal Šeper Krleži izražava sućut u povodu smrti njegove supruge Bele, poznate hrvatske glumice.
Presuda Šeperovu bratu
– Kad se sjetim što je osjećao moj otac kad je na povratku s pogreba moje majke rekao: "Sad sam sâm", onda si mogu zamisliti kako Vam je pri duši – napisao je u Rimu 2. svibnja 1981. godine kardinal Šeper hrvatskom književniku i uvjerenom ljevičaru Krleži. No, onda je otišao korak dalje i ovom kurtoaznom, premda toplom pismu dometnuo i činjenicu koja baca novo svjetlo na Krležino djelovanje u zagrebačkom Leksikografskom zavodu.
– Dozvolite da Vam ovom prigodom izrazim svoju zahvalu za ono što ste učinili mojem bratu Mirku kojemu ste, kad je bio u teškoj životnoj situaciji, omogućili da radi u svojoj struci u Zavodu kojemu ste na čelu – napisao je kardinal Šeper ostarjelom književniku i intimnom Titovu prijatelju. Pri tome se prisjetio slučaja kada je njegov brat Mirko, poliglot i arheolog te povjesničar umjetnosti, nakon Drugog svjetskog rata dobio posao u Leksikografskom zavodu baš na poziv Krleže iako je, kako je to formulirao sam Krleža na jednom sastanku u Zavodu, bio suđen na osam godina robije kao domobranski oficir. Miščin u arhivskoj građi iz presude Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske iz svibnja 1947. godine otkriva da je Mirko Šeper uhićen 9. srpnja 1945., nakon čega ga je Vojni sud komande grada Zagreba osudio na deset godina prisilnog rada. Kaznu je izdržavao u Popovači, a ona mu je nakon revizije procesa preinačena u šest godina prisilnog rada i gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od četiri godine. Na tu se presudu Mirko Šeper žali, pa mu je kazna opet smanjena na dvije godine prisilnog rada i trogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Mirko Šeper Krležu je osvojio svojim znanjem, i to, kako piše Miščin, napose člankom o starohrvatskoj literaturi za koji je Krleža ocijenio da je "egzaktno naučno napisan". Stoga je Mirko Šeper po Krleži bio pozitivna akvizicija za Zavod, čija su vrata zahvaljujući Krležinu ugledu kod partijaca i Tita očito bila otvorena i ljudima koji bi teško našli posao u nekoj drugoj državnoj službi, bez obzira na svoje kvalifikacije. Mirko Šeper u Zavodu je radio od 15. listopada 1953., do iznenadne smrti u listopadu 1970. godine.
Krleža, nažalost, nije napisao odgovor kardinalu Šeperu. No, zamolio je svećenika Ivana Goluba da kardinalu Šeperu izrazi zahvalnost.
– Došao sam u Rim, ali se nisam uspio susresti s kardinalom Franjom Šeperom, nekoć svojim odgojiteljem, rektorom u zagrebačkoj bogosloviji, svojim nadbiskupom zarediteljem. Nisam mu uspio prenijeti Krležinu zahvalu za sućut o smrti Bele Krleže. A bio bi to povod za razgovor o njih troje – napisao je Ivan Golub u predgovoru za Miščinovu knjigu.
U svojoj knjizi Miščin se bavi i tretmanom vijesti o Krležinoj i kardinalovoj smrti u hrvatskom tisku, napose u Večernjem listu i Vjesniku. Pri tome koristi priliku i piše o Krležinu, ali i Šeperovu odnosu prema smrti, pomažući si njihovim zapisima, ali i tekstovima koje su o njima pisali domaći i strani publicisti i suradnici.
Manje poznati štikleci
Kako knjiga "Poetika dviju usporednih smrti" ne bi bila prestručna i preznanstvena, Miščin spretno u nju ubacuje i manje poznate štiklece iz Krležina i Šeperova života, pa tako navodi da je kardinal iznimno volio glazbu. Rado je odlazio na predstave i koncerte u Bayreuth i Salzburg. Posebno je poštovao Herberta von Karajana, pa je u Wagnerovu Bayreuthu gledao i slušao i izvedbu "Parsifala" u kojoj je kao Kundry nastupala Dunja Vejzović. Šeper je imao i veliku fonoteku koju mu je nadopunjavao veliki hrvatski skladatelj Boris Papandopulo s kojim je kardinal bio školski kolega. U knjizi se objavljuje i dio oporuke kardinala Franje Šepera, ali i brojni drugi podaci o ovom hrvatskom velikanu i bliskom suradniku pape Ivana Pavla II. o kojemu se, barem u široj javnosti, ne zna dovoljno.
Iznimno zanimljivi dijelovi knjige posvećeni su Miščinovim analizama Krležinih djela i prožimanjima između Krležinih likova i Krležina života. Miščin piše i o posjetu Vlade Gotovca Krleži, ali i o dvoslojnom odnosu katoličke kritike prema Krleži. Na taj odnos snažno je utjecao krajnje negativni stav Krleže prema zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Alojziju Stepincu. Miščin se potrudio da Krležin stav prema kardinalu Stepincu osvijetli i tvrdnjama iz do sada neobjavljenih rukopisa. A prema tim tvrdnjama, kardinal Stepinac je po Krleži "kao teolog manji od ništice" te se u jednom zapisu pita "kako je to (Stepinac) dijelio bijedu sa svojim narodom do 1944?". Pri tome se Krleža služi i teškim riječima i kvalifikacijama koje nije revidirao do svoje smrti.