Nekoliko mjeseci nakon tragične smrti svoje majke Azemine, jedan od
najpopularnijih rappera u regiji, Edo Maajka, polako se oporavlja i
vraća pod svjetla pozornice. Premda već neko vrijeme živi na relaciji
Zagreb – Tel Aviv, gdje živi njegova srodna duša,
Izraelka Lilach koju u prosjeku posjećuje svakih mjesec i pol dana, Edo
posljednjih nekoliko mjeseci, shrvan obiteljskom tragedijom, nije
putovao u Izrael. Stoga je Lilach dolazila u Zagreb i u najtežim
trenucima bila uz njega. Edo ističe da vjeruje u ljubav. Sa smijehom
dodaje kako jedino ljubav može nadjačati strah od letenja.
“Ljubav je jedina konstanta u životu. Strah, tuga, bijes tu
su samo da bi nas podsjetili na ljubav. A kad čovjek prestane vjerovati
u ljubav, on je mrtav, zombi. Ja i Lilach jednostavno smo se
našli i osjećamo da je to – to”, kaže
taj majstor rime i otkriva nam pritom svoju romantičnu stranu.
* Dokumentarac Silvija
Mirošničenka “Sevdah o rodama” koji
govori o tebi dobio je brojne nagrade i pohvale. Jesi li uopće
pomišljao da će film toliko osvojiti i publiku i kritiku?
– Iskreno, Silvio me iznenadio količinom uloženog truda.
Drago mi je što je film dobro proš’o i
jedva čekam vidjet’ nove stvari koje sprema. Čuo sam da je
puštan i na nekim hiphop festivalima vani i javljalo mi se
dosta raje iz Europe sa superreakcijama.
* Već dulje vrijeme
nastupaš bez banda. Svi su oduševljeno pozdravili
ideju o Trnokopu koji izgleda ipak nije zaživio. Gdje je zapelo?
– Trnokop smo snimili zimus i onda smo skontali da zbog
obaveza ne bismo bili u stanju u istom sastavu svirati većinu
koncerata, pa smo odustali od toga. U posljednje tri godine nastupamo
kao Sound System, znači 2-3 MC-ja i DJ. Imam sreću da se dugo poznam s
DJ Soulom, jarani smo i dobro se kontamo na bini. Volim kad ljudi mog
DJ-a dožive kao bitan dio nastupa, a ne kao nekoga tko samo
pritišće “play”. S Frenkijem je ista
stvar, dugo smo raja i nove stvari ne moramo ni vježbati. A s bandom
spremam za iduću godinu “best off” odsviran u
studiju, u malo drukčijim aranžmanima i s nekoliko novih stvari. Jedva
čekam, s time da, naravno, nećemo gasiti Sound System.
* U životu si
više vremena proveo u Hrvatskoj negoli u BiH, ovdje si
završio školu, izgradio karijeru,
plaćaš porez, dobivaš hrvatske glazbene nagrade,
a godinama si bio i oženjen Zagrepčankom. No, hrvatsko državljanstvo i
dalje strpljivo čekaš, a neki Hrvati preko noći dobivaju
državljanstvo BiH, često bježeći pred hrvatskim pravosuđem...
– Ne opterećujem se više time, jednostavno sam
strpljiv, jer ne možeš s birokracijom drukčije. Podnio sam
zahtjev za preporuku Ministarstvu kulture, pa eto – čekam.
Inače, Glavaš je general, a u BiH češće bježe
ljudi koji pronevjere goleme svote love, pravnici, doktori, biznismeni.
Vidio sam parolu u kvartu “Hajmo svi u Bosnu!” i
ona savršeno govori sve. U interesu obiju država hitno treba
donijeti zakone koji će srediti te stvari, treba se to bolje uskladiti
na dobrobit svih. Možda bih ja treb’o otić’ dolje u
Hercegovinu i pitat’ da meni srede jedno hrvatsko, garant bi
bilo brzo i bez ikakvih preporuka, normala, ha, ha, ha.
* Što
misliš o novom zakonu protiv pušenja na
zatvorenim javnim mjestima, među ostalim i u kafićima i klubovima? Jesi
li primijetio pad prometa u svom zagrebačkom kafiću No Sikiriki? Je li
te već posjetila inspekcija?
– Naravno da nemamo prometa jer nemamo terase. Srećom je
Zdravko pronaš’o mjesto s terasom, pa se nadamo
preseljenju i opstanku. S ugostiteljske strane gledajući, ovaj zakon je
katastrofa, toliko će konobara ostati bez posla, i to u vremenu kad
pljušte otkazi na sve strane. Svi lokali bez terase propast
će kao što se dogodilo u većini slučajeva u Sloveniji. Kad
prođe ljeto i zahladni, pozatvarat će se dosta terasa i jedini koji će
profitirati jesu dileri grijalica za terase, ha, ha... U dosta
zapadnoeuropskih zemalja ovaj zakon je ublažen ili ukinut jako brzo
nakon stupanja na snagu, mislim da će se to i kod nas dogoditi. Ne znam
uopće kako vlasnik kluba može osigurati da pripit čovjek ne zapali
cigaretu u klubu. Vlasnik tu dobije kaznu veću nego pušač.
Znači, meni se zamjeri konkurentski klub i ja tamo šaljem
ljude da puše i on će možda i propasti. Vlasnik bi se trebao
zaštititi i svakog dana sam zvati inspektore:
“Halo, inspekcija, tu neki ljudi puše u mojoj
birtiji i neće van! Eto, da ne biste meni naplatili kaznu kad
dođete”, ha, ha, ha. Ja obećavam da svoje goste neću
“drukat’”, ha, ha, ha.
* Bio si izbjeglica, rat
ti je nekako i odredio životni put. U međuvremenu si upoznao i svoju
srodnu dušu – Izraelku Lilach. Izgleda kao da ne
možeš pobjeći od ratne stvarnosti. Kako ti kao Bosanac koji
je na vlastitoj koži osjetio rat doživljavaš Izrael i
njegovu stvarnost?
– Pa vidim da je svugdje isto, obični ljudi žele mir i taoci
su politike, njima dolje doista je dosta sukoba. Tamo su generacije
odrasle u ratovima i opće opasnosti u pograničnim mjestima gotovo su
svakodnevica. Silno je nepovjerenje na obje strane i ljudi se boje
jedni drugih. To se ne osjeti toliko u Tel Avivu, ali čim
odeš u Jeruzalem, vidiš koliko će biti
teško zadovoljiti obje strane po pitanju toga grada i da to
rješenje “dviju država” neće biti lako
postići premda su i jedni i drugi svjesni da je to jedini izlaz. Puno
je kompliciranija situacija nego kod nas.
* Kakav je mentalitet
Izraelaca?
– Oni su k’o i svi ljudi iz te bliskoistočne
regije, živahni i temperamentni, vole se smijat’, vole
plesat’, glasni su i strasni kad govore. U Izraelu je odnos
prema djeci prekrasan, tete u ambulantama su u šarenim
odijelima, imaju čak 3 TV edukativna programa za djecu i super mi je to
što su im djeca na prvom mjestu. Kod nas su djeca malne
prisiljena gledati dnevnike već u predškolskoj dobi. Inače,
Izraelci se vole cjenkati i trgovati. Mušterija je uvijek u
pravu, konobari su nasmijani i ako tražiš bilo
što, oni će ti to napravit’ samo da je gost
zadovoljan. To je zemlja izbjeglica i na cesti vidiš
konstantno i Somalce, i Ruse, i Sefarde, i Arape, i
Aškenaze... Svi oni donose dio svoje kulture i mentaliteta
iz zemalja iz kojih su došli. Hrana je dosta slična
bosanskoj, samo što se oni nanom, tj. mentom, koriste puno
više nego mi.
* Vjerojatno si već uspio
doživjeti i kakvu zgodu na tim putovanjima u Tel Aviv. Možeš
li se prisjetiti kakve anegdote?
– Ni Palestinci ni Izraelci ne mogu vjerovati kad im kažem da
sam musliman. Najprije sumnjaju, a kad se uvjere, onda se odvale
smijati. Mi im izgledamo k’o Rusi. I ne idite u Jeruzalem
vidljivo istetovirani, obucite duge rukave jer vam dobacuju i
kršćani, i židovi, i muslimani zajedno, to je protiv Boga i
najebali smo kad umremo. U Izraelu je sigurnost najveći prioritet tako
da je i svaki posjet aerodromu nova avantura.
* Nakon tragične smrti
tvoje majke, cijela je glazbena scena bila uz tebe, a činilo se da te
čak i “žuti tisak” ostavio da u miru
tuguješ...
– Bilo mi je jako teško i ne znam kako bih kroz to
proš’o da nije bilo Lilach i raje. Hvala svima
koji su bili uz mene i moju obitelj i hvala medijima što su
mi tada dali mira.
* Kako
komentiraš aktualni studentski bunt u Hrvatskoj?
– To je najbolja stvar koja se nakon dugog vremena dogodila u
ovoj zemlji. Ti studenti su jako sposobni i odgovorni, ne piju, ne
puše, nepotkupljivi su, nisu agresivni i točno znaju
što žele. Mislim da će na kraju uspjeti. Besplatno
obrazovanje jako je važno, teže je manipulirati društvom
koje je obrazovanije, manje je nasilja i – najvažnije
– svijesti i tolerancije bit će više. Oni se bore
za dobru stvar, ne samo za sebe nego i za nadolazeće generacije. Svatko
tko imalo razmišlja zna da su u pravu i ja sam siguran da će
uspjeti u tome. Supergeneracija, svaka im čast!
* Mnogi muku muče s
težinom i podvrgavaju se različitim dijetama kako bi
smršavjeli, ali rezultat je često – nikakav. S
druge strane, kad ti skidaš kilograme, gotovo se
prepoloviš. Kako to uspijevaš?
– Nisam ja odlučio smršavjet’ niti sam
to planir’o. Jednostavno imam velikih problema s gastritisom
i ne jedem više kriglu nutele po noći, ne pijem pivo
predvečer, vodim više računa o prehrani i puno radim. Odem
često i na boks da se malo ispucam. Za kilažu nikad nisam mario i ne
bih se čudio da se ubrzo opet udebljam. Nemam vagu u stanu i
skont’o sam da sam smrš’o tek kad su mi
majice i hlače počele plivat’ oko mene. Ljudi su mislili da
sam bolestan i isprepadali su me reakcijama. Malotko je rekao
“Ej, smrš’o si i super
izgledaš”, većinom je bilo:
“Što ti je, što si
prop’o?”, ha, ha! A ja se, iskreno, nisam dugo
ovako dobro osjećao i na bini mi je sada puno lakše.
Previše PTSP-a
Moja mama bila je izrazito otvorena i vedra, imala je pravi bosanski mentalitet i optimizam, ali rat i balkanska poslijeratna depresija bili su previše za nju. Problem sa suicidom, depresijom i PTSP-om imaju sve zemlje regije. Trebalo bi osnovati timove stručnjaka, Balkan treba dobre psihologe, a ne idiote koji filaju ljude tabletama i govore im da to nije ništa.
Bare je car!
Ma, Bare je car, toliko je zadužio ovu scenu, toliko dobre muzike napravio, u vrijeme mog odrastanja 90-ih njegove pjesme bile su bitan faktor. Donedavno sam bio ljubomoran na buraza, jer je k’o tinejdžer bio na koncertima Azre i Atomskog skloništa s Đoserom, ono, žao mi je što ja to nisam vidio. Ali kud ćeš bolji koncert za 17-godišnjaka od Majki u Jabuci. Moja generacija imala je sreće ne samo zbog toga što smo odrasli slušajući njega nego i Let3, Hladno pivo i hrpe dobrih bandova koji su imali što reći i dandanas govore.