U proljeće 2000. godine počeli su rekonstrukcijski radovi na povijesnoj zgradi bečkog muzeja Albertina. Stara jezgra muzeja dograđena je, a novo zdanje ima četiri kata s ukupno 26 tisuća četvornih metara. U zgradi se nalaze studijske prostorije, dvorane za manje i one za velike izložbe, depoi za pohranjivanje kolekcija, biblioteka, restauratorski zavod, a sve se to nadzire najmodernijim kompjutorskim sustavom osiguranja. Cijeli su projekt pokrenuli Ministarstvo obrazovanja i Ministarstvo kulture uz pomoć mnogobrojnih dobročinitelja, a dovršen je 2003. godine. Ovako obnovljena Albertina udomljuje umjetnička djela od 14. stoljeća do danas. S više od 50 tisuća crteža i akvarela te oko 900 tisuća grafičkih listova, jedna je od najbogatijih grafičkih zbirki u Europi. Mnogo je tu sjajnih autora, poput Leonarda, Michelangela, Lotta, Rafaela, Rubensa, Rembrandta, no posebno mjesto u tom velebnom zdanju pripada Dürerovoj kolekciji. Posljednjih godina sve je važnija i Albertinina zbirka suvremene umjetnosti, koja obuhvaća zbirku slikarstva, arhitekture i fotografije. U prilog ovome muzeju ide i njegov smještaj u glavnom gradu Austrije, na samo nekoliko sati vožnje ili leta od svih važnijih europskih destinacija. Sve naizgled djeluje savršeno i čini se da u Albertini nema problema. O tome je li doista tako, osjeća li i Albertina ekonomsku krizu koja je pogodila cijeli svijet, kao i o raznim drugim aktualnim pitanjima razgovarali smo s njezinim direktorom, dr. Karlom Albrechtom Schröderom.
:: Albertina je, nema dvojbe, dugi niz godina vodeća muzejsko-galerijska institucija ne samo u Austriji već i globalno. Recite nam koja je tajna, kako se takav uspjeh postiže i kako se održava njegova razina?
Iskreno, nisam siguran je li Albertina lider, odnosno vodeća institucija u Austriji i šire, no svakako jest jedna od važnijih u Austriji i Europi. Glavni je razlog tome to što smo 2000. godine učinili promjene kojih nitko nije očekivao. Tijekom \'80-ih i \'90-ih u Albertini se pojavila kriza – za izložbe crteža i grafika, koji su do tada bili osnova Albertine, smanjio se interes publike. A posljedica toga je bilo smanjenje priljeva novca. Bili smo svjesni da nešto treba promijeniti. Godine 2000. počela je rekonstrukcija stare zgrade i gradnja interpolacije, odnosno nadogradnja nove zgrade. Počevši od 2003. godine odlučili smo promijeniti i izložbenu politiku te, uz izložbe crteža i grafika, priređivati i izložbe slika, skulptura i drugih medija, dakle općenite, umjetničke izložbe. Promijenili smo ime iz Grafička zbirka Albertina u samo Albertina. Time smo htjeli istaknuti kako smo od sada umjetnički muzej koji uključuje sve likovne medije, no također da imamo i jednu od najvažnijih i najslavnijih zbirki crteža u svijetu. Također, u našu kolekciju uključili smo dvije nove zbirke: zbirku fotografija te slikarstva od impresionista do danas. Samim time priređujemo i puno više izložbi od naše „konkurencije\" te stoga možda zato ostavljamo dojam kako smo vodeća institucija u srednjoj Europi.
:: Vrlo ste skromni! Albertina surađuje s mnogim institucijama u svijetu.
Da, mnogo smo surađivali s Metropolitan Museumom, s Tate Modern... Činjenica jest da velike blockbuster izložbe ne mogu biti realizirane bez „sljedećeg\" odredišta. Naravno, postoje iznimke, poput velikih igrača – Musée d\'Orsay, National Gallery of Art Washington, Metropolitan Museum of Art, The Art Institute of Chicago. Oni su, da tako kažem, sami sebi dovoljni. U usporedbi s njima, Albertina je jedan od najvećih malih muzeja. No, suradnja Albertine s drugim muzejima u svijetu i nije, zapravo, tako česta. Ja bih, naravno, želio surađivati u nekim slučajevima s kojim od ovih velikih igrača, no to nije uvijek moguće, a ni jednostavno realizirati.
:: Kada već spominjete blockbuster izložbe, kakva su vaša iskustva glede njihovih budžeta?
Velika izložba košta između jednog i dva milijuna eura. Cijena zavisi od zahtjeva posuđivača i vrijednostima za osiguranje. Što se potonjega tiče, imamo sreće jer od 2005. godine imamo državno jamstvo kojim nam država u segmentu osiguranja pokriva svaku izložbu do iznosa od 500, odnosno 700 milijuna eura. Čak u slučaju izložbe Van Gogha, kada je vrijednost osiguranja prešla tu razinu, državno je jamstvo pokrivalo vrijednost do dvije milijarde eura. Transport je stavka koja, također, strašno puno košta. Prije se običavalo govoriti da je omjer troškova jedne izložbe sljedeći: trećina prijevoz, trećina osiguranje i trećina ostali troškovi poput kataloga... No, to više nije tako, omjeri su se bitno promijenili. Danas je najskuplji transport, u posljednjih nekoliko godina, zbog rasta cijene nafte, troškovi prijevoza povećali su se osamdeset posto! Primjerice, danas je cijena transporta jedne izložbe između 50 i 120 tisuća eura, no ako je posrijedi velika izložba, primjerice, kao ona Oskara Kokoschke, onda transport košta između 700 tisuća i milijun eura. To znači, da bismo pokrili troškove izložbe, moramo imati dobru posjećenost, godišnje između 600 tisuća i milijun posjetitelja. Inače ne možemo pokriti troškove.
:: Znači li to da Albertina glavninu svojih troškova namiruje prodajom ulaznica, kataloga i svega ostaloga što posjetitelji mogu kupiti?
Glavni izvor našeg prihoda jest, sasvim sigurno, naša blagajna – novac od svega onoga što prodamo u muzeju. Budući da smo državni muzej, jednim nas dijelom financira i država.
:: A grad Beč?
Ne, grad nas ne financira.
:: Kako pronalazite sponzore?
Sponzorska sredstva u cjelokupnom budžetu muzeja čine oko pet posto udjela. Znači, ako smo tijekom godine „okrenuli\" recimo 20 milijuna eura, onda je omjer sljedeći: između 600 tisuća eura i milijun, ponekad i 1,5 milijuna, dobili smo od sponzora, sedam milijuna eura od države, ostalo smo zaradili.
:: Mislite li da je prije bilo lakše naći sponzore? Čini li vam se da je zbog gospodarske krize sve teže zainteresirati sponzore za neki umjetnički projekt?
Svakako. Ekonomska kriza jednostavno je pojela umjetnost. Teško je naći sponzore, puno teže nego prije. Imamo inflaciju koja je usto i porasla, uz istovremenu eksploziju cijene energije, a to se sve odrazilo na povećanje cijena svega, naročito transporta. Kao što sam već rekao, porasla je cijena nafte. Od države dobivamo toliko koliko dobivamo i moramo biti sretni s time jer moglo bi biti i manje. Međutim, dobro je što imamo visoku izložbenu razinu, što je publika zainteresirana i što želi vidjeti izložbe koje obuhvaćaju posljednjih šest stoljeća. A to izlažemo u Albertini.
:: Sigurno imate podatke odakle sve dolazi vaša publika.
Da, svakako, 65 posto posjetitelja dolazi iz inozemstva, posebno iz europskih istočnih zemalja. To je vrlo zanimljivo, jer ne znam uopće kako i zašto je tomu tako. Vjerojatno zato što se u zemljama poput Češke, Poljske, Mađarske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske ne priređuju izložbe kakve se priređuju u Albertini. Prvi veliki grad u kojem likovna publika tih zemalja može vidjeti veliku, važnu izložbu upravo je Beč. Drugi je razlog što je publika očito znatiželjna i obrazovana i naprosto žele vidjeti dobru izložbu.
:: Dolazi li likovna publika u Beč zbog njegove ljepote, zanimljive povijesti, povijesnih spomenika...?
Tako je bilo ispočetka, ranije.
:: Znači, mislite da danas publika dolazi baš zbog izložbi?
Apsolutno, točno tako. Prije su dolazili zbog šopinga pa bi usputno pogledali i izložbe, no danas dolaze upravo zbog izložbi.
:: Po vašem mišljenju, pokazuje li publika interes za izložbe doista isključivo iz ljubavi spram umjetnosti ili je u modi posjećivati izložbe slavnih, zvučnih imena?
Ne znam je li u modi, no znam da mnogi od naših posjetitelja iz, primjerice Češke, koriste svaki praznik ili godišnji odmor kako bi došli u Albertinu vidjeti izložbu. Nama se to momentalno odrazi na povećanju broja prodanih ulaznica. Pri tome moram naglasiti da ne govorim o povećanju od stotinu posjetitelja, govorim o povećanju od recimo nekoliko tisuća posjetitelja, i to svaki dan. Primjerice, kada su u godišnji odmori u Slovačkoj, svaki dan imamo osam tisuća posjetitelja više.
:: Ako neki muzej, ili slična institucija, priređuje izložbu za koju želi iz Albertinine zbirke posuditi djela, mora li platiti posudbu tih djela ili je ona besplatna?
Ne, nema naplaćivanja, sve su posudbe apsolutno besplatne. Naravno, naplaćuju se samo administrativni troškove (opremanje djela, fotografiranje i slično), što iznosi oko 300 eura.
:: Paralelno s izložbama starih majstora, kao i onih iz razdoblja moderne umjetnosti, u Albertini postavljate i izložbe suvremenih umjetnika. Što biste mogli reći o suvremenim austrijskim umjetnicima?
Beč je postao prilično važan grad, važno središte ili važna scena suvremene umjetnosti. Prije nekoliko godina svi su poznavali djela ili čuli za Hundertwassera i to je bilo to. U međuvremenu, stvari su se promijenile. Danas su široj publici poznata i neka imena suvremene austrijske likovne scene, počevši od starije generacije i, primjerice, Marije Lassnig. Također, danas je poznata i bečka generacija umjetnika poput Franza Weslinga, pa sve do Markusa Schinwalda, koji je 2011. godine predstavljao Austriju na Biennalu u Veneciji. Ti su umjetnici internacionalno priznati. Poštujući činjenicu da je Austrija mala zemlja, moram reći da imamo nekoliko izvanrednih umjetnika i vrlo živu likovnu scenu.
:: Kako biste pozicionirali suvremene austrijske umjetnike u kontekstu europske likovne scene, što mislite kakva je njihova uloga i značenje?
Neki od njih, poput već spomenute umjetnice Marije Lassnig, bolje su pozicionirani i važniji su na američkoj likovnoj sceni nego na europskoj. Možda je danas lakše prodati umjetničko djelo nego što je to bilo prije 10 ili 15 godina. Dobro je što je umjetnost postala investicija, poput zlata. Isto tako je dobro što su veliki art dileri prepoznali austrijsku suvremenu umjetnost i umjetnike kao jako dobre. Najveći art diler Larry Gagosian usredotočen je, također, na austrijske umjetnike.
:: Što je s kolekcionarima?
Zapravo nemamo konkretnu kolekcionarsku scenu. To je, naravno, šteta, ali je tako. Umjetnici moraju ići tamo gdje su galeristi i kolekcionari, u Njemačku, na primjer. Potonji, naime, neće doći u Austriju. Trenutačno izvrsna inicijativa nazvana „Vienna Artweek\" nastoji to promijeniti i mislim da je u tome vrlo uspješna. Ova inicijativa potvrđuje da će se, ako netko nešto učini ili započne, stvari promijeniti, no netko to mora učiniti jer samo se neće. Nitko za nas neće nešto pokrenuti, toga moramo biti svjesni. Svi idu u New York, a ako želimo da dođu ovamo, onda moramo na tome raditi.
:: Kojeg biste umjetnika izdvojili s europske suvremene likovne scene?
Najveći doprinos suvremenoj umjetnosti došao je iz Njemačke od umjetnika kao što su Georg Baselitz, Anselm Kiefer, Günther Uecker, Thomas Schütte.
:: A što mislite o prodoru umjetnika iz Kine na europsku i svjetsku likovnu scenu? Svjedoci smo, možemo reći, gotovo invazije kineskih umjetnika na tržište umjetnina, a prema Artpriceu, vodećem svjetskom art informatoru, na listi najprodavanijih umjetnika u 2011. godini prvih 25 mjesta zauzimaju upravo umjetnici izine.
To je „patka\". Isto smo prije nekoliko godina imali i s južnoafričkim umjetnicima. Sada s kineskim, a tako će biti i s afganistanskima, koji upravo dolaze.
Što se tiče kineskih umjetnika, njih su ohrabrili veliki kineski kolekcionari, koji kupuju njihova djela, a činjenica je da i zapadnoeuropsko tržište traži njihova djela. No, rekao bih da je sve to zapravo rezultat potrebe novog „materijala\" svake sezone. Postoje internacionalne galerije, poput White Cubea, koje svojim mnogobrojnim podružnicama, u raznim europskim i svjetskim gradovima, poput Rima, Berlina, Los Angelesa, Londona, Hong Konga, pokrivaju veliko tržište i zastupaju mnoge umjetnike, odasvud. Takve galerije kreiraju cijene, ali i stvaraju velika imena. Primjerice, Damian Hirst, ne bih rekao da je precijenjen u estetskom pogledu, no cijene njegovih radova svakako su previsoke. Ali, sve je to povezano s tržištem.
:: Kada već spominjete cijene umjetničkih radova, mogu li austrijski umjetnici normalno živjeti od prodaje svojih radova?
Da, mogu, pogotovo otkad su austrijski umjetnici izašli na međunarodnu scenu i na njoj postali bitni. Tada su se njihove cijene udvostručile, čak i utrostručile. Primjerice, djelo važnog austrijskog umjetnika Franza Westa, koje je prije pet godina koštalo između 60 i 100 tisuća eura, danas stoji četiri milijuna eura! Međutim, tako je samo ako ih zastupaju velike, važne galerije.
:: Osim New Yorka, koji je grad, po vašem mišljenju, danas važan kada je riječ o suvremenoj umjetnosti?
U Europi to je Berlin, zatim London. U Kini pak Peking, zatim Seul, Hong Kong.
:: A gdje je Beč na toj ljestvici?
Beč je važan u europskom kontekstu, no u usporedbi s Parizom, Londonom i Berlinom, Beč je igrač druge lige.
:: Mnogi se umjetnici iz različitih europskih zemalja sele u Berlin. Zašto je Berlin tako važan i zanimljiv umjetnicima?
Zbog jako niske cijene najma atelijera. Tisuću metara četvornih možete unajmiti za smiješnu cijenu. U Berlinu nema kolekcionara, no ima važnih privatnih galerija. To je dovoljan razlog.