Brazilski policajac ima tri izbora: biti korumpiran, šutjeti ili voditi rat – te riječi izgovara kapetan specijalnih postrojbi Nascimento na početku brazilske drame “Elitna postrojba” koja je lani osvojila berlinskog Zlatnog medvjeda. Uspjeh, koji više govori o padu kriterija Berlinala nego o elitizmu “Postrojbi”, dobiva obrazloženje u naglašenoj socijalno intoniranoj slici korumpiranosti brazilske policije.
Naime, od spomenute tri mogućnosti junaci ovog filma izabiru rat jer je uoči dolaska pape u Rio de Janeiro potrebno očistiti jednu od najozloglašenijih četvrti. Kapetan Nascimento istodobno čeka dijete i želi se povući, pa traži nasljednika i potencijalno ga nalazi u dvojici idealističnih prijatelja koji se, svaki na svoj način, pokazuju drastični u zadanoj situaciji.
Priča snimljena prema memoarima pripadnika elitnih postrojbi ima upečatljivih trenutaka; osobito su živopisni opisi stanja u policiji i odnosi pokvarenih šefova prema svojim policajcima, ali gledatelju brzo može početi ići na živce nefokusiranost i shizofreno lamatanje kamerom. Navodno je redatelj Jose Padilha u montaži potpuno promijenio strukturu priče, što objašnjava dramaturšku skokovitost i uvođenje problematične naracije (zvuči kao da glavni junak stalno popuje ili čita tekst za filmske foršpane), koja tek polovično uspijeva držati stvari na okupu.
Nijansiranje mu nije jača strana, no za film o ratu do istrebljenja u kojem je dobro pogođena sva silina brutalnosti to možda i nije presudna kvaliteta. Nakon uspjeha u Berlinu napadan je da veliča nasilje u svrhu uspostavanja mira, ali ako se nešto u njemu doista veliča, onda je to potreba da barem negdje, pa makar i među “ljudima u crnom”, stanje bude onakvo kakvo treba biti.