Album "Captain Fantastic And The Brown Dirt Cowboy" iz 1975. u Eltonovu opusu zauzima važnu poziciju iz najmanje dva razloga. Prvo, riječ je o zadnjoj prvoklasnoj ploči iz njegovog prvog i najboljeg razdoblja i drugo, ona je na gotovo dokumentaristički način ilustrirala povijest suradnje s Berniejem Taupinom tekstopiscem i srodnom dušom s kojom se britanski kantautor do tada družio redovito, a u kasnijem tijeku karijere tek usputno. No suradnja je nedavno obnovljena i kroz deset novih pjesama pretočena u friški umjetnički "stejtment".
Naime, sada smo dobili "The Captain And The Kid" koji je s jednako istaknutom autobiografskom crtom zamišljen kao izravna nadogradnja koncepta začetog u vrijeme dok je rock još bio mlad i naivan. Zvuk se naslanja na klasična EJ ostvarenja iz prve polovice 70-tih. Fokus je na klaviru, malom, organski uštimanom sastavu i Eltonovu vokalu koji, doduše, ne može dohvatiti one najviše note kao u zlatna vremena o kojima pjeva, no i takav, pomalo "nazubljen" po rubovima, uspijeva stvoriti dojam vitalnosti i autentičnosti.
Produkcija je topla, pjesme su ukusno aranžirane i po potrebi naginju countryju i roots-rocku Elton se svojedobno nije šalio kada je kao glavne uzore isticao The Band. Priča o Eltonu (Captain) i Bernieju (brown dirt cowboy ili the kid, svejedno) ambiciozno je zamišljena priča o njima, slavi i pritisku koji ona donosi i ponajviše o sklonosti prema američkoj mitologiji i Americi općenito, a ona je ovjekovječena već u uvodnoj "Postcards From Richard Nixon", te kasnije (među ostalim) u "Wouldnt Have It Any Other Way".
Najbolja pjesma je vjerojatno ona naslovna te "Tinderbox" koja se melodijom i nadahnutim tekstom doista može mjeriti sa starim Eltonom, tako jednostavnim, ekstravagantnim i briljantnim istodobno. Samo kad hoće.
(D. L.)