Jako sam sretan zbog ove treće Arene zato što je to moj najteži film u karijeri – govori Emir Hadžihafizbegović, dobitnik nagrade za najboljeg glumca 62. pulskog filmskog festivala za ulogu u filmu "Takva su pravila" Ognjena Sviličića.
Priznanje dolazi nekoliko tjedan nakon što je primio državnu nagradu Vladimir Nazor za iznimna postignuća u kulturi, čime je ovaj bosanskohercegovački glumac upisan u korpus zaslužnih hrvatskih umjetnika.
Ja sam hrvatski glumac
– Pa ja i jesam hrvatski glumac, član sam Hrvatskog društva dramskih umjetnika i već tri godine imam hrvatsko državljanstvo – kaže Hadžihafizbegović i objašnjava zašto mu je posebno draga još jedna nagrada za Sviličićev film.
– Imam pedeset dva igrana filma u karijeri, ali taj mentalni napor koji smo Jasna Žalica i ja napravili zajedno s Ognjenom Sviličićem i cijelom ekipom nešto je što će mi ostati dijelom kao uspomena, a dijelom i kao frustracija. Zato sam na dodjeli posvetio Arenu čovjeku koji me uvodio u tu iluziju, svom vozaču, preminulom Jadranku Kršnjeru koji me svaki dan vozio na snimanje, spuštao mi sjedište, čekale su me vruće kifle, žvakaće gume... Mi smo u tom vozilu napravili neki svoj mikrosvijet. Taj mi je čovjek bitan, ne mogu reći kao Ognjen Sviličić, ali mislim da je za kvalitetan projekt jako važna aura nad cijelim projektom, a u auru ne pravimo samo mi glumci nego svi ljudi koji sudjeluju. I ova mi je Arena još jako važna jer sam s njom zatvorio jednogodišnji krug od Venecije, preko Stockholma, Minska, beogradskog FEST-a... Ovo je moj šesti Grand Prix za tu ulogu.
Nagrade su vam važne kao dokaz kvalitetno obavljenog posla?
– Imam demistificirajući odnos prema nagradama. Ne valja razmišljati u kontekstu nagrade. Oni umjetnici koji to čine, zaljuljaju esenciju posla kojim se bavi. Stizale su i nagrade s prestižnih festivala i za druge filmove, ali nikada nisam meditirao i razmišljao hoću li ih dobiti. Što sam manje o njima razmišljao, to su više stizale. Ne želim biti demagog pa reći da mi nagrada ne godi, da nije lijepo izaći pred deset tisuća ljudi u Areni ili dobiti Vladimira Nazora za najveće domete u kulturi, ali nagradu treba uzeti i, kako Krleža kaže, odmah je staviti iza leđa. Slobodan Aligrudić je pravio remek-djela i nikad nije dobio nijednu nagradu. Postoji puno takvih sjajnih glumaca. Opet, hvala žiriju jer mislim da je natjecanje u našem poslu suvisla stvar. Zato ne volim revijalne festivale ni u kazalištu ni u filmu. Ipak je umjetnost i uspoređivačka djelatnost.
Osjećam se kao zombi
Kažete li da vam je ovo bila najteža uloga zbog mučne teme ili zato što je Sviličićev vizualni stil toliko reduciran da se glumci moraju izražavati i mikroskopskim načinima?
– Sjajno pitanje. Ono je ujedno i odgovor. Nisam od onih glumaca koji mistificiraju svoj posao, koji teško izlaze iz uloge, ali bizarnost smrti tog dječaka i trivijalnost odlaska mladog života s ovog svijeta mene je uznemirila. To me stalno pratilo tijekom snimanja. Još kad imate djecu tog godišta, cijela je priča vrlo stresna. Dok ovo govorim, osjećam se kao zombi. Ne mogu vjerovati da postoji takva iracionalna agresija kod mladih ljudi. Zadatak umjetnosti od antičkih vremena jest da popravlja ljude. Ako je naš film promijenio jednog maloljetnika, koji je bio spreman za maloljetničko nasilje, ispunili smo svoj umjetnički zadatak. A mislim da jesmo jer su bile jako zanimljive projekcije filma "Takva su pravila" po školama i da su reakcije srednjoškolaca bile potpuno drukčije od onih kakve smo mislili da će ovakav komorni film kod njih izazvati.
Snimate puno po cijeloj regiji. Kako sa strane gledate uspon hrvatske kinematografije u regionalnim okvirima?
– Mislim da su u regiji dvije kinematografije koje imaju jako ogranizirane i uredne sustave: hrvatska i makedonska. Sve ostalo je potpuno neuređeno: Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora. Nisam sklon teorijama zavjere, ali kao da je u ovim neuređenim sredinama u pitanju neki projekt namjernog puštanja kinematografija da atrofiraju. U Bosni imamo pravo grotesku: imamo vrlo jak festival u Sarajevu na koji će uskoro doći 700 novinara iz 50 zemalja svijeta, ali imamo primitivnu politiku koja to ne prati i ne zna ili ne želi iskoristiti. U posljednjih šest godina snimio sam četrnaest filmova, od toga samo jedan u Bosni – ne zato što me bosanski redatelji ne žele, nego zato što se ne snimaju filmovi. Naprosto imamo nekulturne zombi političare kojima je kultura bila strano tijelo tijekom odgoja. U Srbiji, koja je nekada imala sjajan background, kaže mi Vuk Ršumović, dvije godine nisu raspisali natječaj.
Planirate sljedeći, treći projekt sa Sviličićem?
– Ogi i ja jako smovezani. Od "Armina" do "Takva su pravila" napravili smo stanku od šest godina. Budemo li opet nešto radili 2020. godine, bit će super.
>>Priča o dvojici klinaca i autsajdera koja su ukrala autobus i tako ušla u legendu
>>Emir Hadžihafizbegović: Susret s kćeri poginule vratio me u život
cuj izjave ja sam Hrvatski glumac? Mamu ti balisku sto to ne kazes u Sarajevu da si Hrvatski glumac? Svi Hrvati od Cire ,Mamica evo sad i njega a kad dodju u Bosnu onda su Bosanci.Na Koncertu Bijelog Dugmeta u Sarajevu kad si bio ministar kulture u Kantonu Sarajeva izlazis na binu i pozdravljas sa Selam Alekum mamu ti balisku a na koncertu su bili i hrvati i srbi ,gosti raznorazni iz Hrvatske Srbije.