Sasvim je nemoguće izračunati koliko bi jednog običnog ljubitelja kazališne umjetnosti stajao put u samo tri svjetske kazališne prijestolnice da bi pogledao tri velika svjetska kazališna hita, djela važna za razvoj izvedbenih umjetnosti, ali i za lakše snalaženje u onom što nam to nude hrvatska kazališta.
Pametne teze iz dječjih usta
A tu nemoguću računicu treba pomnožiti s brojem 16, jer tek tada dobije se (kakva-takva) slika o tome koliko je malen, a zapravo nemjerljivo velik Festival svjetskog kazališta. A njega uporno i predano, iz godine u godinu, sa sve manje financijskih sredstava, u Zagreb dovode Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan pružajući nam tako dojam da je i Zagreb upisan na kazališnu kartu svijeta.
I ove su godine uspjeli u svojoj misiji. Na 16. festivalu svjetskog kazališta vidjet ćemo doduše samo tri predstave, ali sam početak – predstava “Pet lakih komada”, u produkciji belgijskog art centra CAMPO – kazališni je događaj koji će se dugo pamtiti.
Koncept, tekst i režiju ove predstave potpisuje Milo Rau, a to je ujedno i prvo hrvatsko gostovanje ove europske redateljske zvijezde koja se dosad već bavila i temama genocida, revolucija ili ksenofobije, da bi upravo u “Pet lakih komada” posegnula za temom koja je šokantna doslovno svakom čovjeku u publici.
Ovdje se on bavi velikim slučajem iz crne kronike Belgije, životom najpoznatijeg i najozloglašenijeg pedofila i ubojice djece Marca Dutrouxa, a kroz tu priču progovara i o kolonijalističkoj povijesti (i zločinima) Belgije. Treba istaknuti i da glume – djeca, i to stara od osam do trinaest godina.
Ta djeca ovdje glume oca zločinca, policajca koji istražuje zločine, roditelje jedne od ubijenih djevojčica, ali i belgijskog kralja...
Scene su: istraga zločina, pogreb žrtve, svakodnevni život oca zločinca, ispovijest roditelja žrtve... ali i sama djevojčica zatočena u podrumu. Glumačke izvedbe koje smo vidjeli jednostavno ostavljaju bez daha, a posebno ih naglašava igra kontrastima. Na samom početku predstave, u svojevrsnoj audiciji, malene glumce upoznajemo baš kao djecu, a to nevjerojatno u očima promatrača podiže svijest (i šok) o onom što se dogodilo njihovim vršnjakinjama.
No Milo Rau, pišući riječi koje govore ta djeca i promišljajući svaki detalj predstave, duboko zadire u samu srž kazališta. Što je gluma? Koliko se daleko u njoj može i smije ići? Što je gluma za djecu? Gledatelj uz svu muku priče o pedofiliji svoju pažnju mora usmjeriti i na ta pitanja, jer iz dječjih usta dolaze pametne teze kojima je nemoguće naći manu.
Kako nestaje igra?
A pri tome su sve emocije na dječjim licima (publika ih vidi i u gro planu u projekcijama na platnu na sceni) toliko precizne i toliko majstorski dozirane da se takve izvedbe rijetko vide i među najvećim majstorima glume. Naravno, upravo to otkriva veliki posao koji je odradila autorska i tehnička ekipa predstave, u svakom trenutku pazeći na interese djece glumaca. U konačnici za njih je to ipak samo – igra. I baš zato, dok publika gleda tu njihovu igru, nameće se još jedno pitanje: kako s odrastanjem nestaje sposobnost za tu i takvu igru?
>> Pogledajte video o kazalištu lutaka
Čudno da Vrgoč i Buljan u igru nisu uključili i djecu vrtićke dobi, bilo bi još efektnije. I što radi pravobraniteljica za prava djece obzirom da se radi o temi koja nije prikladna djeci tog uzrasta?