“Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca začet u Kazališnoj kavani

Hrvatska je glazba iznjedrila dvije popularne i kod publike omiljene opere. Drugim opernim naslovima hrvatskih skladatelja pristupa se s osjećajem dužnosti prema nacionalnoj glazbenoj baštini. Ali, postoje i ta dva djela koja su jednostavno hitovi: “Nikola Šubić Zrinjski” Ivana pl. Zajca i “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca.

Prvo djelo je romantična junačka opera koja krajem 19. stoljeća oponaša ranije europske uzore tog žanra, tek usput odražavajući podneblje i glazbeni izraz naroda usred kojeg je nastala. Drugo je, pak, djelo čitavo izraslo i prsnulo iz narodnog duha i genija, kongenijalno u libretu Milana Begovića i u glazbi Jakova Gotovca. I dok “Zrinjskog” možemo zamisliti kako se pjeva i na talijanskom ili mađarskom, u slučaju “Ere” na strani jezik ne može se vjerno i lijepo prevesti čak ni sam naslov opere (na njemačkom “Ero der Schelm”, na engleskom “Ero the Joker”). Ali, usporedbe između Zajca i Gotovca nisu današnja tema, nego je to “Ero s onoga svijeta” koji će večeras biti svečano izveden u HNK Zagreb, na isti datum na koji je prije točno 80 godina na toj istoj pozornici opera praizvedena.

Rukopis još čuva sin

Osamdesetu obljetnicu “Ere” zagrebačka će Opera proslaviti pod ekspertnim glazbenim vodstvom maestra Nikše Bareze te s posljednjom inscenacijom u režiji Krešimira Dolenčića, a glavne će ulogu tumačiti Miljenko Đuran (Mićo/Ero), Tamara Franetović Felbinger (Đula), Dubravka Šeparović Mušović (Doma), Siniša Štork (Gazda Marko) i Ljubomir Puškarić (Mlinar Sima).

Dolenčićeva režija iz 2003. godine dvanaesta je postavljena u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu nakon praizvedbe, što samo po sebi dovoljno govori o omiljenosti i popularnosti djela.

Ipak, skladateljev sin Pero Gotovac nije zadovoljan načinom na koji se “Ero” posljednjih godina i desetljeća vraća na hrvatske pozornice. I sam glazbenik, skladatelj i dirigent, a uz to i nositelj materijalnih i moralnih prava nad umjetničkim nasljeđem svojeg oca, Pero Gotovac to naziva urušavanjem “Era”.

Djelo je začeto u Kazališnoj kavani, priča Pero Gotovac, gdje je za jednim stolom njegov otac napisao skicu stare narodne priče. Tu je skicu dao Milanu Begoviću koji je od nje najprije napravio scenarij.

– Iz tog rukopisa, koji čuvam, kao i iz njihove prepiske, mogu se pratiti izmjene koje su Begović i Gotovac zajedno radili na scenariju, prema kojem je onda napisan libreto koji dramaturški stoji izuzetno čvrsto, u kojem ništa nije slučajno ni suvišno i zbog toga se u njemu ništa ne smije mijenjati – temperamentno objašnjava autorov sin.

– U operi igraju i plast sijena, konj, bunar, jabuka, mlin... partitura je puna deskriptivnih momenata koji prate i opisuju radnju, počevši od trenutka na samom početku kada Mićo sklizne niz plast sijena i predstavi se kao Ero koji je pao s neba i, promijeni li se bilo što od toga, napravi se falsifikat – tvrdi Pero Gotovac.

– Ako je mogao korpulentni Gostič te Šimenc na praizvedbi djela skliznuti niz plast sijena, onda to mogu i novi pjevači, a kad se originalna ideja ne poštuje, događaju se i nesreće – govori Pero Gotovac misleći na nedavnu nezgodu u kojoj je tumač glavne uloge Stjepan Franetović u početnom prizoru opere slomio petu.

Poluprazna premijera

To “urušavanje” “Ere” počelo je, prema Peri Gotovcu, u intendantskoj eri Koste Spajića koji je, zbog besparice, odlučio operu postaviti u Lisinskom. Kada je njegov otac vidio metalnu konstrukciju, sjeća se Pero Gotovac, koju je za Lisinski izradio scenograf Drago Turina, stavio je veto na izvedbu i jasno rekao: – Ne želim da na taj način izvodite “Eru” u zatvorenom. Na otvorenom radite što hoćete, ali predstavu u kazalištu radite onako kako smo je radili do sada.

– Moj otac je bio duhovit i uvijek spreman na šalu pa bi na kraju takvih rasprava o izmjenama svog djela obično rekao: “Begović i ja smo svoje napravili, a vi si, dečki, ako vam se ovo ne sviđa, napišite novu operu” – priča Gotovac sin, nastavljajući o tome kako je ta Turinina konstrukcija, u režiji Stanka Gašparovića, te 1977. godine ipak bila prenesena na pozornicu HNK i od tada se nižu “nove” režije.

No, Peri Gotovcu obratili smo se u ovoj prigodi i kao svjedoku praizvedbe. Tog 2. studenog 1935., kao osmogodišnji dječak gledao je svog oca kako dirigira praizvedbu i u pamćenje mu se urezalo poluprazno gledalište. Uvjeren je da odabir Dušnog dana za praizvedbu nipošto nije bio slučajan.

– Očito je da je postojala sumnja prema domaćoj produkciji općenito, kao i prema tada još mladom skladatelju, premda je on tada iza sebe već imao deset godina ranije napisanu “Koledu”, a i operu “Morana” u kojoj je pokazao da zna što je glazbena dramaturgija, ali koju su mu praizveli Česi u Brnu. Na premijeru je došao djed iz Splita, majčin otac, i još neki rođaci i svi skupa smo nakon predstave otišli na večeru u tada glasoviti purgerski lokal u Frankopanskoj, koji smo mi zvali Bedijanec. Sjećam se da je za večerom jedna od tema bila i to zašto je baš Dušni dan odabran za premijeru – priča Pero Gotovac, koji zbog toga smatra da je “bedasto” forsirati taj isti datum i za obilježavanje godišnjice praizvedbe.

Za suvremenu zagrebačku inscenaciju misli da je vrlo lijepa, ali zbog već spomenutih razloga nefunkcionalna i nedovoljno vjerna originalu. Skladateljev sin energično, uporno i s velikim uvjerenjem za koje ima čvrste argumente, ponavlja svoje primjedbe svima koji se prihvate postavljanja “Ere”. Zato se u kazališnim i glazbenim krugovima rado prepričava vic o uspjelom i neuspjelom Gotovčevu opusu, o Eri i Peri. Provjeravam zato zna li gospodin Gotovac za tu šalu?

– Naravno da znam, ja sam je izmislio i lansirao i imam autorsko pravo na nju – odgovara mi vedro, napominjući da je vječnu spremnost na šalu naslijedio od oca.

Na kraju razgovora koji smo vodili u četvrtak, pitam ga hoće li otići na svečanu predstavu?

– Hoću, ako me pozovu.

Do danas to još nitko nije učinio.

>> Od glazbe Jakova Gotovca na Markovu trgu, do Marka Grahovca na Savskoj cesti