Redatelj Saša Božić zaista nas je svojom novom plesnom predstavom uspio odvesti na "divlju" stranu, vratiti nas u svijet u kojem je ljudski dodir ne samo normalan nego i vrlo intenzivan sastojak ljudskog života, podsjetiti nas na ono najdragocjenije što smo izgubili, a strahujemo da je zauvijek. Treba mu vjerovati, jer sve u njegovoj novoj plesnoj predstavi "Walk On the Wild Side" poručuje da je sve ono tjelesno i divlje još uvijek tu. Samo se treba usuditi, baš kao u istoimenoj čuvenoj pjesmi Loua Reeda, kojom i počinje predstava. A ona je cijela svojevrsna čista emocija prenesena na scenu, doslovno postavljena nadohvat ruke svakom čovjeku u publici. Publika, naime, sjedi na podu, na jastucima kojima je omeđen izvedbeni prostor, a na njemu je njih dvoje – plesačica i glumac, Viktoria Bubalo i Boris Barukčić, u žestokom plesnom istraživanju svijeta i trenutka koji živimo.
Na trenutke erotski uzbudljivo, na trenutke fizički zahtjevno do boli koja ostavlja crvene tragove na tijelima izvođača, na premijeri u Zagrebačkom plesnom centru vidjeli smo novo istraživanje granica do kojih izvedbena umjetnost može ići, granice do kojih se odlični izvođači usuđuju vinuti. Ples, zapravo suodnos dva tijela na sceni, u ludom ritmu koji je osim naslovne pjesme sveden na glazbu (autor Nikola Krgović) koju bi najlakše bilo opisati nizom zvukova koji uznemiruju promatrača, pokušavaju ispričati fluidnu priču o tjelesnosti, spolnosti, zamućenim rodnim granicama.
Iako se čini da su na sceni žena i muškarac u početnoj poziciji, možda najsličnijoj valceru, sve to u izmjeni plesnih slika postaje i više nego upitno. Ono što najviše fascinira je snaga izvedbe, njih dvoje tek rijetko izlaze iz posvemašnjeg tjelesnog klinča, i baš to postaje fascinantno promatračima, način na koji su iz tog posvemašnjeg prožimanja izbačeni ne samo oprez nego i pomisao da bi nas drugo ljudsko tijelo moglo ugroziti.
Čovjek se doista samo može diviti eksplozivnoj energiji, ali i načinu na koji su izvođači posvećeni jedno drugome, jer čini se da ni u najriskantnijim pozicijama ne gube kontakt očima. I dok se ta silna energija prelijeva na promatrače, nižu se pitanja – tko su ta ljudska tijela? Zašto on ima lakirane nokte, a ona ne? Zašto oboje nose grudnjake, vidljive u sceni izmjena majice (scena i kostimi djelo su Ane Mikulić), zašto nestaju pred našim očima, doslovno poniru u plesnu podlogu? Na sreću, nestanu da bi se vratili, možda malo izubijani, ali i dalje živi i željni. Poruka ne može biti jasnija.