– Kad pogledate demontažu cijelog žanra i kontinuitet financijske degradacije kojemu je četvrtu godinu zaredom izložen, zaključak je nedvosmislen. "Spasonosne mjere" svih kriznih strategija na koje se pozivalo aktualno ministarstvo obijale su se, možda ponajviše, o glavu poeziji. To se može "pravdati" samo jednim zaključkom: poezija je društveno neupotrebljiva i nekorisna, prezrena i neunovčljiva jezična zabavica – kaže na početku Ervin Jahić, pjesnik, kritičar, urednik, antologičar i glavni urednik časopisa Poezija. Dodaje da tako poeziju nije potrebno ni disciplinirati.
– Dovoljno je bilo oglušiti se, praviti se da ne postoji doli kao ures, značkica na reveru visokoparne nacionalne kulture. Smatram da se duboko antikulturnim tretmanom ova administracija iz petnih žila pobrinula da zabije posljednji čavao u njezin lijes. Kao najosjetljivija skupina u hrvatskoj pseudonakladničkoj industriji, pjesnici i njihove knjige dogurali su gotovo do stanja kliničke smrti! Pritom smatram da to nije rezultat nikakve stihije nego posve iskrenoga čuđenja te kulturnjačke elite "čemu te pjesmice"? Riječ je, dakle, koliko o strukturnom nerazumijevanju predmeta, toliko i o dosljedno provedenom stavu.
Kakve posljedice taj odnos ima na stanje u struci?
Pjesnik je u nas bezazlena figura. On je član bratstva u izumiranju. To nipošto ne znači da naša književnost ne oskudijeva promućurnim maherima i šundistima koji joj jamče reprodukciju. Oni su potrebni i upotrebljivi u svakom dobu, svaka kulturna administracija haje za njih. Za tanjušne i debele, važne i manje važne, jednosezonske i dugovjeke knjige stihova Ministarstvo kulture "odreže" – isto! Pet tisuća kuna. Ne zanima ih ni vrednovanje ni hijerarhiziranje, ni produkcijski troškovi ni stvarni život. Samo koju godinu ranije poezija se tiskala u nakladama i do tisuću primjeraka, a danas je uspjeh ako se tiska upola manje. Što se tiče Biblioteke Poezija, sve što prijavimo na natječaje biva "prosijano". Objavimo tek polovicu planiranih naslova. Slobodna ekonomija usmrtila je autoritet i kompetencije.
Kakva je praksa s otkupom knjiga poezije?
Matematika je neumoljiva. Od sile narodnih knjižnica samo se njih 20 opremi primjerkom takozvane društveno vrijedne knjige pjesama. To znači da je, državnim sufliranjem, pjesnička knjiga i u ovoj fazi diskvalificirana. Ako i zanemarimo činjenicu da je Biškupićeva administracija samo koju godinu prije otkupljivala poeziju u 200, nekad i u 300 komada, što nam je omogućavalo da u Biblioteci autoru isplaćujemo najveće honorare u državi, kako se ne upitati kakva je to kulturna politika. Kako, dakle, država brani svoje poteze? Ona veli da ima svoje "informatore", tete u knjižnicama, naime, koje ih mole da ni slučajno ne zatrpavaju njihov knjižni fond pjesmicama koje nitko ne čita. Nije riječ o karikaturi, ne, nipošto. To je jedan od argumenata članova otkupnog povjerenstva. Drskost ravna drskosti onoga koji vam lupi šamar, a potom kaže da je imao loš dan. Ako ih upitate gdje je tu edukacija, poticanje kulture čitanja, spremno će vam odgovoriti da zanovijetate.
Što je na kraju s časopisom? Jeste li zakasnili za potporu i je li još uvijek iznos potpore od nula kuna pravovaljan?
Srećom, taj je problem riješen. Ministarstvo kulture revidiralo je raniju odluku. Časopis ide dalje i ove godine obilježit ćemo 10-godišnjicu njegova izlaženja.
Što je s festivalom Stih u regiji?
Stih u regiji dobio je potporu gradskog ureda za kulturu, ali ne i Ministarstva. U iščekivanju smo hoće li se i ta odluka izmijeniti. Početkom lipnja kanimo ugostiti 30-ak pjesnika. U tri dana pokušat ćemo ukazati, što čitanjima pjesnika što okruglim stolovima, na ponajbolje domete hrvatske poezije, ali „odmjeriti snage" i s pjesništvima koje pišu naši susjedi.
Što s antologijom kineske poezije? Je li ne samo kulturna sramota nego i politička, pa i gospodarska ugroziti takav jedan projekt?
Reći ću samo da bi bilo odveć nerazumno ne poduprijeti antologiju kineske poezije ima li se u vidu da u Kini izlazi izbor iz hrvatske poezije. Puno štete, a nikome koristi. Osim, dakako, onima koji su zaposleni na održanju stagnacije naše kulture.
Kakav je "dotok" mladih pjesnika u javnost?
Sporadičan i, čini mi se, u skladu s kondicijama koje vrijede u našoj kulturi. Unatoč svakovrsnim oskudicama, ne treba strahovati hoće li estetski relevantno biti primijećeno i dobiti adekvatan tretman. Srećom, još imamo književnih časopisa koji rade dobro i koji će dati prostora novim glasovima. Više, međutim, zabrinjava što pluralizam interneta promovira puku književnu nepismenost i što počesto ispod radara prolazi osrednjost koja nas uvodi u jezičnu džunglu i banalno brbljanje.
>> Država sa stabilnih pet posto za preživljavanje poezije
>> Bio je to čudesan dan za nas! Iako je konkurencija iz Kine i Indije bila žestoka