Zagrebačko kazalište mladih u subotu će praizvesti dramski tekst “Moj sin samo malo sporije hoda” mladog dramatičara Ivora Martinića, u režiji čestog zagrebačkog gosta Janusza Kice. Martinić se u domaći teatar probio tekstom “Drama o Mirjani i ovima oko nje”, koji je u malom razmaku postavljen u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu.
Ovo vam je druga suradnja sa ZKM-om u ovoj godini?
Ravnateljica Dubravka Vrgoč pročitala je moj tekst u jednoj ranoj fazi i shvatila da bi se dobro uklopio u temu drugog i drugačijeg, što je lajtmotiv ovogodišnjeg repertoara. Ubrzo sam dobio priliku da u ZKM-u radim i adaptaciju Ružnog pačeta, koje o "drugačijosti" progovara na način razumljiv dječjem uzrastu.
Koliko se drama koju ćete u subotu predstaviti mijenjala od tih prvih verzija?
Jako, ovo s čime izlazimo je 17. verzija teksta čiji sam kostur dovršio 2008. godine. Zbog te sklonosti dorađivanju često kažem da ne pišem, nego brišem drame. Prva verzija uvijek je pretrpana, a kasnije je čistim i reduciram pa datoteka u koju spremam tekst na kraju ima sve manje i manje kilobajta.
Drama se vrti oko odnosa majke i sina invalida.
Invalidnost je glavni motiv koji sam odabrao da bih progovorio o problemima drugačijih, no isto tako sam mogao govoriti o vjerskim ili drugim manjinama. Oni su odbačeni zbog needuciranosti većine. Na neznanje gledam kao na bolest svijeta i izvor brojnih problema u društvu.
Smatrate da premalo znamo o drugima?
Mislim da živimo u krajnje egoističnom svijetu, u kojem se kapitalizam toliko razmahao da marketing diktira percepciju svega što nas okružuje. Ljudi su se u tome izgubili, svatko brine samo o svojim sebičnim interesima. Vrhunac je takvog egoizma Facebook, koji je postao alat za propagandu svakoga ponaosob. U skupljanju Facebook-prijatelja i građenju idealne slike o sebi zaboravljamo na probleme drugačijih od nas.
Je li vaš tekst onda kontrapropaganda?
Nije mi bio cilj napisati didaktičku dramu ili davati odgovore na neka pitanja. Kroz temu drugačijih pokušao sam vidjeti što nam je svima zajedničko. Mislim da je to ljubav, koja se može manifestirati na različite načine, ali postoji u svakome.
Koliko se vaš novi tekst razlikuje od “Drame o Mirjani”?
Dramu o Mirjani sam pisao intuitivno, iskreno, iz pozicije pisca koji je već odustao od ideje da će biti izveden u nekom od domaćih kazališta. Ovdje sam, pogotovo u zadnjoj fazi, imao veće znanje o tome kako scenski mehanizam funkcionira i morao sam se boriti s time da ponovno pronađem neopterećenost s kojom sam nekad pisao.
Mnogo se priča o nemogućnosti mladih autora da dopru do kazališta. U tom smislu, vi ste jedan od rijetkih koji su uspjeli.
Nažalost, u nas ne postoji ni jedan uvriježeni način na koji bi kazališta došla do tekstova mladih autora, jer odreda ne zapošljavaju dramaturge ili bilo kakve literarne menadžere. To se pomalo mijenja zahvaljujući kolegama okupljenima u Dramaturškom kolektivu i na portalu Drame.hr, na kojem i sam surađujem. Aktivizam mladih autora mogao bi spasiti domaće dramsko pismo, koje je dugo bilo na najnižim granama.
Može li se reći da vaša generacija prije uspijeva vani nego kod nas?
Činjenica je da nas često izvode po vani, no isto je tako činjenica da hrvatskih drama i dalje nema na najprestižnijim festivalima. Slika o većem uspjehu u inozemstvu često je produkt toga da ono ima više kvadrata od Hrvatske, pa je i vjerojatnost suradnje veća.
Tko bi iz vaše generacije u nas morao dobiti veću priliku?
Mnogo je sjajnih autora, no njihov je problem što su deset godina ispred domaćeg kazališta, koje još nije spremno za nove glasove domaće drame. Oni su uglavnom okupljeni oko portala Drame.hr, a tu je i Vedrana Klepica koja je prije samo nekoliko dana predstavila odličan tekst na festivalu Nu:Write.
..........potpisujem svaku riječ napisanu u naslovu.Amen.