Vratimo se na trenutak u 2003. godinu. U kazališnu 2003.! U Gavelli smo gledali “E, moj sokole”, predstavu koju je po motivima “Đuke Begovića” osmislio i igrao Duško Valentić, ali i veliki hit “Popcorn” u režiji današnjeg ravnatelja Dramskog kazališta Dražena Ferenčine. U ZKM-u je “Kamov smrtopis” Slobodana Šnajdera režirao Branko Brezovec, a u Kerempuhu je veliki hit bila predstava “Balkanski špijun” Dušana Kovačevića, koju je adapritao, režirao i u njoj glumio neprežaljeni Mustafa Nadarević. Štoviše, to isto Satiričko kazalište izvodilo je tada u cijelom svijetu aktualne “Vaginine monologe” Eve Ensler u režiji Snježane Banović.
No, ono što je najviše nedostajalo i publici i kazalištarcima bila su strana gostovanja. Ma koliko to iz naše perspektive zvučalo smiješno, te 2003. mnogi su Hrvatsku još doživljavali kao zonu ratnog kaosa, a time smo brojili više od desetljeća bez kazališnih gostovanja, što znači da nam je taj prozor u svijet bio čvrsto zatvoren. A u umjetnosti pogled u ono najbolje što postoji u danom trenutku znači osobni rast. Zbog svega toga ključna je bilo pojava Festivala svjetskog kazališta, danas ugledne manifestacija koju su utemeljili i koju i danas vode Dubravka Vrgroč, intendantica HNK Zagreb, i Ivica Buljan, cijenjeni redatelj i ravnatelj Drame HNK Zagreb.
I stoga je, povodom 19. izdanja Festivala svjetskog kazališta (predstava “Moby Dick” izvedena ispred zgrade HNK Zagreb, a riječ je o jedinstvenom spektaklu uličnog teatra u kojem glumci i tehničari na licu mjesta grade mitsku nemam pričajući o čovjekovoj borbi s prirodom), pravi trenutak da se zapitamo što nas je sve naučio taj festival, koliko je promijenio hrvatsko kazalište, koliko publiku, a koliko same kazalištarce.
– Bilo je to vrijeme koje je uslijedilo nakon ratnih 90-ih. Cijelo jedno desetljeće koje smo proveli manje-više u izolaciji, hrvatska je kultura bila na margini, uskraćena za informacije o važnim europskim kazališnim događanjima. No, osim što publika nije bila informirana o kazališnim trendovima, čini mi se da je to mnogo više pogodilo umjetnike koje nisu imali mogućnost usporedne s onim što se događalo u europskom ili svjetskom kazalištu. Tako je hrvatsko kazalište, vrteći se samo oko sebe, tijekom tih deset godina iscrpilo gotovo sve mogućnosti i upalo u krizu koja se još dugo osjećala na našim pozornicama – sjeća se prva dama festivala Dubravka Vrgoč.
Redateljica Irena Škorić te je 2003. godine bila studentica ADU.
– Moja studentska generacija hodočastila je u ITD i ZKM. Internet je tada još bio ‘dial-up’, YouTube nije postojao... Naš prozor u svijet tada su bili tiskani mediji, televizija, kino i kazalište. A kada se pojavio Festival svjetskog kazališta, bio je ne samo prozor u svijet nego i pogled u bolje sutra. Pogotovo za studentsku populaciju kojoj sam tada pripadala. Sjećam se kako smo tada stalno žudjeli za nečim novim i većim, bili gladni svega što je dolazilo izvana, a pogotovo sa Zapada. I tada je u naš grad odjednom došlo ono najbolje iz tog svijeta – sjeća se Irena Škorić.
Osnovna ideja bile je dovesti pred zagrebačku, i hrvatsku, kazališnu publiku ne samo ono najbolje što je tada nudio ‘velik i širok’ kazališni svijet te tako pomoći onima koji nisu imali ni vremena ni financija (priznajmo ni dovoljno informacija) za odlaske na velike strane kazališne smotre već i ljudima od teatra pokazati na koje sve načine njihove europske i svjetske kolege razvijaju zajedničku umjetnost. U središtu pozornosti osnivača bilo je suvremeno dramsko kazalište, o čemu Ivica Buljan kaže:
– Te 2003. godine glavna je ideja bila baviti se suvremenim dramskim kazalištem. Kada smo to rekli naglas, činilo se kao neka opća sintagma. No, mi smo željeli dramsko kazalište koje uključuje suvremeno čitanje dramskih klasika, ali i izvedbu suvremenih dramskih tekstova. Možda je to najjednostavije objasniti na primjerima redatelja kao što su Ivo van Hove ili Thomas Ostermeier. Obojica rade klasične dramske tekstove, pa smo tako od Ostermeiera na Festivalu vidjeli cijelu reviju Shakespearea, od “Hamleta”, preko “Othella”, do “Mletačkog trgovca”, kao i seriju Ibsenovih djela. Te predstave, baš kao i način na koji Ivo van Hove interpretira klasične filmske naslove najbolje pokazuju što suvremeno kazalište može. Kada danas razmišljam o Ostermeireovoj predstavi “Neprijatelj naroda” i zamislim da je gleda ne tako upućena publika, jasno je da bi ti ljudi bili uvjereni da je riječ o suvremenom dramskom komadu, a ne o načinu na koji je on interpretirao nevjerojatnu priču o korupciji s konca 19. stoljeća te je scenski i dramski pretočio u suvremeni događaj – objašnjava Buljan.
Tomislav Zajec, uspješan dramatičar i cijenjeni dramaturg, koji između ostalog potpisuje dramatizaciju hit-predstave ZKM-a “Črna mati zemla”, nastalu po istoimenom romanu Kristijana Novaka, s nostalgijom se sjeća te 2003. godinu u kojoj je počeo Festival, ali ističe da FSK nije bio prvi ni jedini:
– Kad danas razmišljam o počecima Festivala svjetskog kazališta, uz moja je sjećanja nekako više vezan pojam kontinuiteta. Naime, rekao bih da se ovaj Festival vrlo lijepo nadopisao na ono što je Eurokaz započeo u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a na kojem sam prvi put kao posve očaran gledatelj susreo umjetnike poput skupine Goat Island ili Anne Terese de Keersmaker, koji su na mene kao studenta, a danas i kao nekoga tko se bavi kazalištem, ostavili trajni dojam.
Na taj kontinuitet poziva se i Dubravka Vrgoč.
– Smisao Festivala bio je da profesionalnoj kazališnoj publici, kulturnoj javnosti i najširoj publici predstavi recentna kazališna ostvarenja, ali i stvori ozračje kreativnosti, dijaloga i kulturnih navika. Dani mladog teatra, IFSK, Tjedan suvremenog plesa, Eurokaz i slični festivali popunjavali su važne segmente suvremenih scenskih umjetnosti, međutim onaj dio kazališne produkcije koji je usmjeren prema dramskom i postdramskom izričaju ostao je, iako dominantan na scenama europskih gradova, u manjini. Od vremena kad se Zagreb definira i kao glavni grad nove europske zemlje, javila se potreba za njegovim smještanjem u mrežu onih sredina koje svojoj publici nude vrhunska kazališna djela. Stoga nam je bila želja Festivalom svjetskog kazališta premostiti tu „prazninu“ i Zagreb, a time i Hrvatsku, učiniti ponovno važnom europskom kazališnom destinacijom. Danas je Festival svjetskoga kazališta prepoznat na kulturnom zemljovidu Europe kao manifestacija donošenja aktualnih hitova, prepoznavanja novih teatarskih tendencija, koja poziva moćna redateljska imena što su nepovratno promijenila sliku scenske umjetnosti, dokazane majstore teatra i njihove ponajbolje učenike, ali i one koji su u svojim počecima pokazali originalnost i želju za propitkivanjem kazališta kao mjesta intrigantnog nadahnuća. Važno je naglasiti i demokratičnost i otvorenost Festivala u odabiru predstava, što omogućuje široki raspon teatarskih pristupa s dominantnim kriterijem da u sebi sadrže potencijalnost promjene i zauzimanje za goruće i raznolike teme, nimalo jednostavnog društvenog trenutka kojeg smo svjedoci – objašnjava Dubravka Vrgoč.
Na te blistave trenutke festivala poziva se i Ivica Buljan kada kaže kako je upravo FSK na hrvatske kazališne daske doveo djela redatelja koji su snažno obilježili vrijeme u kojem živimo: – Uvijek ističem kako smo na prvom Festivalu svjetskog kazališta imali redatelja Roberta Lepagea s predstavom “Trilogija zmajeva”. Odjeci takvog teatra i danas su toliko prisutni u kazališnoj estetici diljem svijeta, a mi smo to djelo imali prilika vidjeti prije 19 godina.
I Dubravka Vrgoč je, nakon duga promišljanja, upravo “Trilogiju zmajeva” izabrala za njoj najdražu predstavu koju je dovela u Zagreb: – Kroz Festival je prošlo mnogo doista antologijskih predstava, ali ako baš moram izabrati najdražu predstavu, onda je to „Trilogija zmajeva“. I to ne samo zato što je riječ o iznimno atraktivnoj i dirljivoj predstavi nego i zato što se izvodila u prvoj sezoni te je na neki način ucrtala smjer tada još neizvjesnoj budućnosti našega festivala.
Te prve godine Festival se održavao u Zagrebačkom kazalištu mladih, a svima koji vole teatar zauvijek su u pamćenje ucrtane slike kazališta koje doslovno ‘puca po šavovima’. Buljan ističe kako upravo na FSK-u čak 50 posto publike čine kazališni profesionalci, od redatelja i glumaca, preko kostimografa, scenografa, autora glazbe, sve do producenata, majstora svjetla... A na stepenicama ZKM-a, strateški raspoređeni da ih što više stane, uvijek su bili studenti.
– S nostalgijom se sjećam tih prepunih stepenica – kaže Tomislav Zajec, koji je danas jedan od predavača na ADU, te nastavlja:
– Čini mi se da je to vrijeme konačno i relativno grubo dokinuto u ovom pandemijskom razdoblju koje danas živimo. Činjenica da danas bez problema možemo doći do snimki velikih svjetskih produkcija jednim klikom miša dokinula je svojevrsnu ekskluzivnost udaljenosti, ali primjećujem da studenti koji su ionako navikli na virtualno postojanje sve češće posežu za tom vrstom umjetničke edukacije. Međutim, jasno je da je ovako kvalitetan prozor u svijet „žive“ umjetnosti jednostavno nezamjenjiv.
Irena Škorić bila je među studentima na tim stepenicama ZKM-a, te se prisjeća:
– Upijali smo doslovno sve što nam se pružalo. Najkreativnije i najinovativnije predstave su doslovno došle u naše dvorište. Ovdje smo prvi put vidjeli i učili o novim trendovima i tehnikama, spoju videa i kazališta. Vidjeli smo fuziju dvije umjetnosti koje kreativnošću svog autora postaju jedno.
Tu tehnološku revoluciju, koju nam je pokazao FSK, možda je najbolje objasniti na primjeru predstave “Gospođica Julija”, koju smo vidjeli 2012. godine. Britanska redateljica Katie Mitchell (u produkciji berlinskog kazališta Schaubühne am Lehniner Patz) pokazala nam je drukčiji klasik Augusta Strindberga, predstavu o kojoj je Zagreb doslovno pričao danima. Naime, mnogi nisu vjerovali da je ono što su vidjeli u kazalištu uopće moguće jer glumci su uz uloge koje su igrali bili i svojevrsni snimatelji te smo predstavu gledali kao precizan spoj kazališta i filma. Tada smo vidjeli ono što ne možemo vidjeti u klasičnoj predstavi; primjerice ruke glumice koja postavlja stol ili, u krupnom planu, suzu koja klizi licem glumice.
A kada Dubravku Vrgoč, ženu koja zna kako se u kazalištu zarađuje novac, pitamo je li glavna organizacijska prepreka Festivala bio nedostatak sredstava, ona odgovara:
– Iznimno brzo smo uspjeli u Zagreb dovesti neka od najvažnijih imena svjetskog kazališta kao što su Robert Lepage, Eugenio Barba, Pjotr Fomenko, Luc Bondy, Lev Dodin, Eimuntas Nekrošius, Christoph Marthaler, Frank Castorf... Ta su imena snažno gradila ugled Festivala, a neki od tih redatelja, primjerice Thomas Ostermeier, Pascal Rambert, Ivo van Hove, postali su i prijatelji našega festivala, umjetnici koji su se odazivali i u kriznim vremenima. U godinama kada nam je zbog različitih razloga, a jedne godine čak i političkih razloga, nedostajalo sredstava, oni su smanjivali honorare svojih gostovanja kako bi nam pomogli da se festival održi.
A što smo svih tih godina naučili od Festivala svjetskog kazališta?
– Mislim da smo prije svega naučili da nismo toliko daleko te da su teme i poetike koje otvaramo zanimljive i u širem, regionalnom, ali i europskom kontekstu. Meni se uvijek činilo da inovativnost i hrabrost možemo pronaći u vlastitom kazališnom razmišljanju, a velike festivalske predstave s kojima ulazimo u dijalog ponekad pružaju potvrdu i ohrabrenje da smo na dobrom putu – kaže Tomislav Zajec.
Iz pozicije pozornog gledatelje dovoljno je reći da su se neki od najuzbudljivijih trenutaka u mraku kazališta, od 2003. naovamo, zbili upravo na Festivalu koji još ima moć da nas iznenadi svime što kazalište zna i može.