Dugododišnji redaktor i književni kritičar Večernjeg lista (sada u mirovini) Strahimir Primorac u Društvu hrvatskih književnika predstavio je knjigu kritika \"Linija razdvajanja\". Knjigu je objavila Naklada Ljevak.
Može li se reći da je hrvatska proza proteklih dvadeset godina uglavnom inspirirana ratnim temama i temama koje je rat naknadno \"proizveo\"?
_ Da, ratna je tematika ispunila golem dio književnog polja, i na tu činjenicu upućujem i podnaslovom svoje knjige: „Hrvatska proza o ratu i njegovim posljedicama 1990-2010“. Rat je uzeo mnoge živote, pokrenuo stotine tisuća prognanika i izbjeglica ne samo iz pojedinih područja Hrvatske nego i iz BiH, prouzročio silne ljudske patnje i materijalna razaranja, pa je logično da ni književnost nije mogla ostati slijepa i gluha na sve to. Ali nije ubijalo i razaralo samo oružje: i duboko u mirnodopskom vremenu posvuda vidimo strašne posljedice koje je rat (udružen s drugim nevoljama) ostavio na ljude i na društvo u cjelini. I to su važne teme kojima su se prozni pisci bavili – oboljelima od PTSP-a, pljačkaškom tranzicijom, spregom kriminala i politike, nesnalaženjem i bespomoćnošću „malih“ ljudi u tom vremenu grabeži, moralnom erozijom, raspadom obitelji – sve pojavama koje manje ili više izravno vuku korijene upravo iz ratnog vremena. Pa iako više nije tako česta, ta je tematika još uvijek živa i vjerojatno još neko vrijeme neće sići sa scene.
Kritika je najbolje ocijenila upravo biografske i dokumentarističke hrvatske romane. A kakva je kvaliteta prave fikcije?
_ U hrvatskoj se prozi početkom 90-ih godina dogodio velik zaokret od fikcije prema tzv. književnosti svjedočenja, odnosno žanrovima u kojima dominira dokumentarnost i autobiografski iskaz. Javilo se tada dosta amatera, mnogi prvi put, i bilo je u tome puno makulature, ali i sjajnih knjiga već afirmiranih pisaca kao što su P. Pavličić, I. Žanić, V. Barbieri, I. Lovrenović i dr. Fikcionalna proza, koja je pred fantastičnošću stvarnosti bila uzmaknula, gotovo nestala, počela se vraćati tek s Cvetnićevim Kratkim izletom i Mirkovićkinim Glasom protiv topova, objavljenima 1997. U ratnoj tematici okušali su se potom pisci svih generacija, a vrijedna su djela ostvarili – da spomenem samo neke: M. Jergović, I. Horozović, J. Mlakić, D. Ugrešić, D. Drndić, S. Novak, I. Štiks, Z. Malkoč, G. Gerovac, sve do najnovijih, nedavno tiskanih romana T. Mujičića i I. Šojat-Kuči.
Rat u BiH nametnuo se kao umjetnička tema i u literaturi i na filmu i u likovnosti. Zašto se to nije dogodilo s ratnom tematikom i u Hrvatskoj?
_ U kinematografije dviju zemalja i suvremena likovna zbivanja vezana uz ratnu tematiku (kao i u dramsko stvaralaštvo, ratnu fotografiju itd.) nisam dovoljno upućen pa ih ne mogu uspoređivati ni donositi sudove koje bih mogao braniti. Što se književnosti tiče, osobito kad je riječ o prozi, ratna je tematika jednako dominantna i u Hrvatskoj i u BiH. Razlika je možda u tome što je zbog znatno složenije unutarnje situacije u susjednoj zemlji, puno više pisaca završilo u egzilu. Nažalost. Ali unatoč tome, i bh. reprezentacija sastavljena od „domaćih“ igrača iznimno je jaka.
Je li hrvatska proza proteklih godina sluškinja ideoloških podjela u društvu?
_ Za onaj dio naše proze koji je ocijenjen umjetnički relevantnim, nikako se ne može reći da je služio bilo kakvim ideologijama ili politikama; naprotiv, opirao se govoru mržnje, netrpeljivosti i osvetoljubivosti. Mislim da je danas, nakon svih iskustava koja smo prošli, svima jasnije da ideologija (bilo kojeg predznaka) i književnost ne smiju u istu rečenicu. Jer, u takvoj simbiozi literatura je redovito na gubitku, a pokazalo se, uostalom, i da nas nijedna ideologija nije usrećila makar joj pomagala i najbolja pera. U nekim drugim proznim vrstama, recimo u eseju, kolumni ili polemici i sl. gdje su ideološka brvna česta, stvari, naravno, stoje drukčije, ali to je i neka druga priča.