Film 'Gran Torino' C. Eastwooda: Rasist koji je zavolio 'kosooke'

Tek što je s repertoara sišla njegova za tri Oscara nominirana „Zamjena“ s Angelinom Jolie, u kina je stigao „Gran Torino“, novi film neumorna 78-godišnjaka Clinta Eastwooda.

Dramu s osnovnim temama rasne nesnošljivosti i pomirljivosti Eastwood je proglasio svojim posljednjim glumačkim nastupom, a film je postao komercijalno najuspješnije djelo s njegovim redateljskim potpisom.

Čangrizavi starac
Smješten u nekad zacijelo vrlo ugodnu i idiličnu, danas zapuštenu i neuglednu radničku četvrt stambenih privatnih kuća u Detroitu (standard života detroitske radničke klase očito je uvelike nadmašivao standard dostupan hrvatskoj srednjoj klasi današnjice),

„Gran Torino“ za glavnog junaka nudi upravo obudovjela čangrizava starca Walta Kowalskog (Eastwood) u kojemu prepoznajemo niz obilježja likova koje je Eastwood tumačio u svojoj bogatoj karijeri.

Psihofizički dobrodržeći veteran Korejskog rata i bivši zaposlenik u tvornici automobila mrzi sve oko sebe, osobito one koji ga neposredno okružuju. To su uglavnom Azijati koji sada čine većinsko stanovništvo četvrti iz koje su se odselili gotovo svi bjeloputi Amerikanci. Naglašeno rasistički nastrojen, ali pošten i pravedan, Walt će se nevoljko zbližiti s prvim susjedima, pripadnicima naroda Hmong.

Močvarni štakori
Kao što nas je već navikao, redatelj Eastwood bira gotovo opušteno odmjeren ritam te priču, odnose i karaktere gradi polako i sigurno, bez redateljskih vratolomija, samo uz poneku nenametljivo elegantnu majstoriju. Zanimanje uglavnom privlači crnohumornom duhovitošću, osobito onom koja se odnosi na neprijateljski odnos glavnog lika prema okolini.

Čak i pošto se sprijatelji s Hmonzima, bez pardona će ih u lice nazivati kosookim pizdekima, patuljastim pimpekima ili močvarnim štakorima. No, unatoč šarmu, dobrim namjerama, zanatskoj kompetenciji i autorskoj autoritativnosti, „Gran Torino“ pati zbog vrlo klišejizirana scenarija bez razrade pojedinosti koje bi razmjerno banalne modele učinile uvjerljivijima.

Cjelina se stoga neprestano doima kao „priča kojom nam se nešto želi poručiti“, a ne kao djelo samostalnoga života o čijem ćemo „nauku“ promisliti a da nas netko na nj ne upozorava s podignutim prstom.