Hannesa Fuchsa najprije upoznajemo kao bubnjara i oca dječaka Felixa koji očito žuri na gažu i nema vremena za sina. Dok dječak, vidno ljutit, svira bubnjeve, otac mu povišenim tonom govori da mu vrati palice jer ima svoje. Još mu govori i kako će sutra razgovarati. A onda slijedi rez. Iduće gdje vidimo Hannesa i gdje ćemo ga dalje pratiti je u školi. Hannes, naime, dobiva posao učitelja u zatvoru za maloljetnike. Posao učitelja je težak i odgovoran. Katkad zna biti emotivno iscrpljujući. Posao učitelja u zatvoru za maloljetnike još je teži, odgovorniji i više iscrpljujući. A posao učitelja u zatvoru pored kolegice koja – barem naizgled – ruši autoritet kolege pred delinkventima, vidimo iz primjera Hannesa Fuchsa, najteži je, najodgovorniji i najviše iscrpljujući.
Dok Hannes nastoji uvesti red u razred izgubljenih i agresivnih klinaca, njegova kolegica, koja se nikako ne da umiroviti i zbog koje Hannes ne može biti taj koga se sluša, preferira pak nekonvencionalne pedagoške metode. Ona ne mari hoće li mlađahni prijestupnici znati matematiku, nego umjesto toga nastoji doći do njihovih umova i srca. A kako drukčije, nego uz pomoć umjetnosti.
Dok za druge učenike crtanje znači zabavu, terapiju i mir, jedna je učenica zatvorena čak i za to. Riječ je o povučenoj Samiri, djevojci koja je tu gdje jest jer je istukla oca nasmrt. Hannes donekle uspije doprijeti do Samire čija svaka šutljiva pojava na filmu donosi bolnu agresiju, bol i mračnost. Njegova posvećenost Samiri, ali i želja da zaista nešto napravi s tim mladima, kao da su njegovo čistilište koje si je sam odabrao. Čistilište koje prolazi zbog pakla u koji mu se život pretvorio nakon gubitka sina. Iako se nigdje ne spominje eksplicitno kako je došlo do toga, vidljivo je da se ono njegovo „sutra ćemo razgovarati“ upućeno sinu nije nikada dogodilo.
„Lisica u rupi“ film je koji donosi toliko tema – odrastanje, nošenje s gubitkom, prihvaćanje odgovornosti, pitanje identiteta i podrijetla, značenje umjetnosti, važnost odnosa roditelja i djece – da je opravdan strah da će se u jednom trenutku toliko ispreplesti i umjesto zaokružene cjeline pred gledatelje staviti pretenciozni pokušaj nečega bez pravila i reda. Srećom, to se ne događa. Dok su brojne mikroteme minimalistički obrađene (neke tek jednom replikom), ona o značenju umjetnosti i činjenici da to zaista jest univerzalan jezik svima, stoji u filmu kao njegov sveprisutni lik kojeg ne možemo vidjeti, ali ga itekako možemo osjetiti.
„Lisica u rupi“ je svoju hrvatsku premijeru doživjela na Pulskom filmskom festivalu, a svakako bi je trebalo pogledati jer ovo je film koji djeluje oslobađajuće. Posebice nakon scene u kojoj Hannes, onako „whiplashovski“ entuzijastično, ritmu i bubnjevima predano daje iskru smisla i živosti i sebi, i učenicima, a posljedično i gledateljima.