rije malo više od mjesec dana 28-godišnji britanski reper, soul pjevač i filmaš Ben Drew – umjetničkim pseudonimom Plan B – objavio je singl „Ill Manors“, svojevrsni probni balon za istoimeni film i pripadajući album koji službeno izlazi 8. svibnja. Naoko obična i ni po čemu izuzetna vijest, no oni koji pažljivije prate događaje na otočnoj pozornici znaju da je riječ o jednoj od najvažnijih pjesama ovogodišnje produkcije. Nadahnuta prošloljetnim rušilačkim uličnim nemirima u britanskoj prijestolnici, „Ill Manors“ se naslanja na najtvrđu tradiciju grupa Prodigy i Public Enemy: Molotovljev koktel oporih društvenih komentara, sempliranog četvrtog stavka Šostakovičeve 7. simfonije i “hiperaktivnih” agresivnih beatova dobio je vizualizaciju u pripadajućem videoklipu s autentičnim scenama kolovoškog uličnog nasilja.
Rezultat? „Prva velika protestna srednjostrujaška pjesma koja se zadnjih godina pojavila na engleskoj sceni“, napisao je kritičar Guardiana aludirajući na činjenicu da se napokon pojavio netko tko je napustio sigurnost vlastitog zvjezdanog statusa, metaforički “uronio u ulični metež” i dolje na terenu glazbeno artikulirao klimu socijalnog beznađa koja sve više zahvaća vojsku dezorijentiranih adolescenata.
Treba preuzeti odgovornost
“Poanta te pjesme leži u činjenici da društvo mora preuzeti odgovornost za uzroke onih nereda”, napisao je Drew na svojoj web stranici pitajući se “zašto tako mnogo klinaca u ovoj zemlji osjeća da je lišeno budućnosti?” Kaotičnost iz “sumnjivih” britanskih kvartova gdje mladi urbani izopćenici (prema mainstream stajalištu koje preispituje i napada Plan B) predstavljaju prijetnju društvu, a ne skupinu kojom se valja konstruktivno “pozabaviti”, još je uvijek teško promatrati u univerzalnom europskom kontekstu. Ipak, u njegove reperske budnice utkana je društvena kritika koja je donekle primjenjiva na mnogim svjetskim lokacijama.
U kojoj će mjeri ta srdžba korespondirati s raspoloženjem hrvatske publike, vidjet će se već za nekoliko tjedana: potkraj lipnja Plan B nastupa kao jedna od vodećih atrakcija ovogodišnjeg InMusic festivala. Ako odgovor bude upitan ili čak negativan, ništa zato – Drew u džepu ima još aduta jer je svoju karijeru podijelio na dva žanrovski odvojena segmenta. Kao hip-hop agitator predstavio se na prvijencu Who Needs Actions When You Got Words, dok je njegova druga, komercijalnija strana podastrijeta na bestseleru The Defamation Of Strickland Banks – albumu trostruko platinaste naklade koji mu je donio nekoliko nagrada i odaslao ga na vrhove top lista. Na Defamation... je učinio žanrovski salto mortale, predstavivši se kao hipersenzibilni pjevač inficiran britanskom varijantom američkog „motown“ soula. Album pati od niza retroklišeja, no funkcionira kao slušljiv podsjetnik u kojoj je mjeri glazba “naših očeva” zadržala svježinu upotrebljivu i u okružju suvremene urbane svakodnevice.
U društvu Michaela Canea
Ako je netko doista proživio iskustvo koje opisuje u pjesmama, onda je to Drew. Rođen je 1983., odrastao u istočnolondonskom Forest Gateu, a otac – bivši punker – napustio je obitelj kad je Benjaminu bilo pet mjeseci. “Nismo pripadali ni radničkoj, ali ni srednjoj klasi”, često je govorio, naglašavajući ključnu stvar: “Živjeli smo između, u međuklasnom vakuumu.” Ocu nikada nije oprostio.
Ambiciozan i aktivan na svim poljima, glazbeničku karijeru nadopunio je i uspješnim izletima na filmski teren, gdje se okušao s obje strane kamere. Nastupio je u ostvarenjima Adulthood i Harry Brown, pri čemu je u potonjem pravio društvo legendarnom Michaelu Caneu, a u svibnju predstavlja hip-hop mjuzikl, naslovljen po skladbi “Ill Manors”. Konstruiran od šest međusobno “presijecajućih” priča, film je u potpunosti njegov umjetnički iskaz. Naime, Drew potpisuje scenarij, režiju i glazbu kojom se, nakon croonerskog soula s albuma The Defamation Of Strickland Banks nanovo vraća svojem hip-hop alter egu, uvijek spremnom za bitku protiv društvenih predrasuda. No riječ je o svojevrsnom preobraćeniku: u ranijim danima Drew je i sam pripadao delinkventnoj, problematičnoj mladeži s kojom u svojim pjesmama dijeli svu patnju i većinu simpatija. Jedan ga je novinar opisao kao momka za kojeg očekujete da će “svaki čas planuti”. Srećom, sada se njegov neobuzdani temperament očito transformira u multimedijalnu, društveno korisnu kreativnost.
Glasnogovornik mlade, izgubljene i još uvijek neukroćene generacije? Plan B očito ne bježi ni od te uloge.