Filmom "Djeca Kozare" borim se protiv revizionizma. U moj posao neće se petljati nikakva ideologija.

Jedan od najuglednijih i svjetski relevantnih hrvatskih filmskih redatelja Lordan Zafranović ovih je dana doznao da je njegov film “Djeca Kozare” od Filmskog centra Srbije dobio 30 milijuna dinara (što je oko 1,9 milijuna kuna ili oko 255 tisuća eura). Riječ je o projektu o kojem se govori već trideset pet godina.

Filmski centar Srbije odobrio je 30 milijuna dinara za snimanje filma “Djeca Kozare”. Jesu li ta sredstava dostatna za početak priprema za snimanje filma?

Pripreme filma zapravo su dvojake. S jedne strane mora se pripremiti snimanje filma, a s druge strane mora se pripremiti financiranje, koje je u pravilu teže i dulje traje od samog snimanja. Film je smješten u povijesno okružje Drugog svjetskog rata i producent je napravio financijski plan prema postojećem scenariju na malo manje od tri milijuna eura. To znači da nam je od Filmskog centra Srbije odobreno nepunih 10 posto cijene filma. Ostaju nam manjinske koprodukcije na tlu bivše Jugoslavije, europski fondovi, europske televizije i sponzori zainteresirani za tu temu.

Ne znam na koji ćemo način realizirati ovo financiranje, koje je vezano za niz sastanaka i putovanja, kada znamo da FCS ne daje nikakva sredstva do samog početka snimanja filma. Nalazimo se u nekoj vrsti mišolovke iz koje trenutačno tražimo izlaz, ali mislim da je tema filma relevantna za teritorij bivše Jugoslavije i Europu.

Računate li na koproducenta iz Hrvatske?

Da, računamo. U tom smo smislu razgovarali s jednim velikim hrvatskim producentom i ponudio sam mu tri teme na izbor. Na moje ugodno iznenađenje izabrao je film “Djeca Kozare” smatrajući to europskim filmom. Vrlo je važno da Hrvatska sudjeluje u financiranju i izradi ovog filma. Ne da bi mene kontrolirala, nego da bi pokazala želju koju godinama nosim i sam, da sa sebe skine nametnuto joj zlo koncentracijskog logora Jasenovac, logora užasnih smrti nevinih ljudi, a osobito djece.

Hrvatska danas spada u red europskih demokratskih zemalja i dio je Europske unije, koja u svojoj osnovi postojanja ima ugrađen antifašizam. Nadam da će taj budući film biti ponajviše namijenjen hrvatskoj publici, ali ćemo maksimalno voditi računa da se film radi za cijeli svijet. Ovaj je film ispit za tu vrstu demokracije i za stotine puta izgovorenu devizu da je u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, zagarantirana sloboda stvaralaštva. To znači da se u moj posao neće petljati nikakva aktualna ideologija.

Scenarij za film “Djeca Kozare” napisao je Arsen Diklić prije trideset pet godina. Zašto se toliko dugo čekalo na snimanje ovog filma i je li bilo potrebno korigirati Diklićev scenarij?

Arsen Diklić izuzetan je scenarist, na žalost pokojni, ali je ostavio trag na nizu vrlo snažnih antifašističkih filmova – “Ne okreći se sine” i opusu Branka Bauera, velikana hrvatskog filma. Kad smo pripremali film krajem osamdesetih godina, došlo je do raspada Jugoslavije i novog rata koji je donio sa sobom niz velikih tragedija. Upravo zbog toga trebamo, radeći knjigu snimanja, poštovati i te povijesne činjenice, ali ne odričući se nijednog slova unutar ovog vrlo dobrog scenarija.

Hoćete li prihvatiti sugestiju Filipa Davida da se u filmu jače istakne lik Diane Budisavljević?

Ne znam za tu sugestiju Filipa Davida premda je on moj bliski suradnik još od ranih filmova sedamdesetih godina. Diana Budisavljević u filmu “Djeca Kozare” jedan je od pozitivnih likova, koji je obrađen već u nekoliko dokumentarnih filmova. Obradio sam je i u svojim dokumentarnim filmovima o Titu i Jasenovcu. I tema djece Kozare uvijek je vezana za to ime. U tom je liku skriveno dobro u odnosu na zlo oko nje. I to je ta stalna borba između dobra i zla.

U Hrvatskoj je lani prikazan obilato nagrađivan film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević, a u listopadu će u Beogradu biti premijera filma “Dara iz Jasenovca”. Kako se u to uklapaju vaša “Djeca Kozare”?

Naravno da mi je drago što su se pojavili autori koji se bave tom temom, bilo u obliku dokumentarnog bilo igranog filma. Uostalom, dugi niz godina poslije Drugoga svjetskog rata ta je tema, meni iz nepoznatih razloga, bila zapostavljena. Kad smo prvi put odbijeni, naš je scenarij postao javan i onda je pokazan velik interes kod srpskih autora za tu temu ili za obećani novac, vrag bi ga znao.

Dokumentarni film o Diani Budisavljević gledao sam i kao i obično, nikad javno nisam ocjenjivao tuđi posao, osim što bih pohvalio svakog autora koji je do kraja doveo svoj film, doveo ga u kino pred publiku. Jer to je zaista dug i težak maraton. Film o Diani Budisavljević otvorio je temu stradanja nesretne djece i sasvim je normalno da je izazvao velik interes.

Naš je film nešto drugo. Iako govori o sličnoj temi, nije postavljen na jednom odraslom liku, nego je temeljen na likovima te nesretne djece i bavi se njihovim unutarnjim stanjima i prizorima zla koje je oko njih. Kao i torture kojoj su bila izložena.

Komisija Filmskog centra Srbije spomenula je i vašu želju da se ovim filmom borite protiv revizije povijesti i negacije zločina. Što je danas revizija povijesti kada svjedočimo da se u SAD-u, primjerice, ruše spomenici Kolumbu?

I to je revizija povijesti. Spomenici su se rušili u centru našeg bića još prije tridesetak godina. U Hrvatskoj gotovo da nema ni jednog spomenika antifašizmu koji nije kompletno srušen ili djelomično razvaljen. Sa spomenicima treba oprezno, posebno kad se postavljaju. To su većinom spomenici ideologija koje su na vlasti i svaka nova vlast kroz povijest nastoji zbrisati onu prethodnu rušeći ono staro, a u bronci ponovno radi novo.

Neki od nas bit će svjedoci toga hoće li neka nova ideologija budućnosti skidati današnje spomenike. Osobno, u posljednje vrijeme živim podjednako i u Češkoj, u zemlji koja je tek prije nekoliko mjeseci srušila spomenik oslobodioca Praga, ruskog generala Konjeva.

Inače, to je jedna od rijetkih zemalja koja je sačuvala spomenike svih vladara, svih doba i svih ideologija. To je povijest naroda i to bi trebalo ostati bez obzira na pokušaje revizija i mijenjanja povijesnih činjenica. Kao primjer navodim niz promjena naziva ulica u nas u Hrvatskoj, dok je u Pragu, bez obzira na promjenu ideologije suprotne prethodnoj, naziv najveće avenije ostao onaj “Jugoslavenskih partizana”. Da zaključim, svi smo mi napravljeni od te povijesti.

Kakav je danas vaš odnos s filmskom zajednicom u Hrvatskoj?

Nikakav. Već trideset godina u Hrvatskoj pokušavam napraviti film s više različitih tema, koje ne dotiču nikakve povijesne traume. Tu je krug zatvoren s redateljima zagrebačke provenijencije, odnosno zagrebačke filmske akademije. Tu je nemoguće ući u taj krug. Jednostavno jedan drugome godinama daju filmove.

Tu i tamo puste nekog debitanta, koji se muči s malim sredstvima da napravi film, i po kojeg veterana koji po ideološkim “zaslugama” dobije film koji vrlo često tragično završi.  Za mene u hrvatskoj kinematografiji do sada nije bilo mjesta.