U atmosferi polarizacije društva oko pitanja spolnog odgoja, na tom se bojnom polju, nakon „Svećenikove djece" i „Finih mrtvih djevojaka", u sferi umjetnosti našao još jedan zanimljiv (off)sadržaj.
U kinu Tuškanac u subotu je premijerno prikazan srednjometražni dokumentarni film „Mima i Marta" Damira Radića i Sanje RR u kojem su, za razliku od većine njihovih prijašnjih eksperimentatorskih radova, „alternativniji" tek neki montažni postupci i, ako ćemo biti pomalo ironični, odnos prema zakonitosti korištenja tuđe filmske građe. No, ostavimo li taj trajni problem u Radićevu filmskom radu po strani, u slučaju „Mime i Marte" dolazimo na potpuno siguran teritorij. Uz minimum izražajnih sredstava, ali maksimalno šarmantno nadopunjavanje dviju djevojaka u lezbijskoj vezi, dobili smo toplu priču o karakternim, ali zbog osjetne razlike u godinama i iskustvenim različitostima. Cure nemaju isti odnos prema preljubima, prema starim filmovima i koječemu drugome, a opet sve, barem tako djeluje, funkcionira.
Takvi filmovi uče nas toleriranju različitosti i to ne samo zato što je ovdje riječ o istospolnoj vezi. Njihova se načela mogu primijeniti na bilo kakve zajednice.
Tko plaća ovo ? Umjesto da se radnicima da za plaće davaju se novci za nekakvo presera..nje opskurnih pseudoumjetnika (nemoj, nemoj ipak su oni kontroverzni i bla, bla, bla........JADNO!!!!!!!!!!!!!!!!) Batina je ipak iz raja izašla.