Slavni zagrebački violinist Zlatko Baloković bio je ne samo umjetnik svjetskog glasa već i kozmopolit, intelektualac, dobrotvor i avanturist u razmjerima kojih nismo bili ni svjesni do knjige “Zlatko i Joyce Baloković – donatori Strossmayerove galerije starih majstora” Borivoja Popovčaka u izdanju HAZU. Bogato ilustrirana, velikog formata na 300 stranica, knjiga je rezultat trogodišnjeg Popovčakova istraživanja.
– Ovo je knjiga kojom se Strossmayerova galerija želi odužiti svojim donatorima. Ja nisam povjesničar glazbe ni muzikolog, ali taj bogati fond koji se nalazi u arhivu HAZU potaknuo me na ovo istraživanje. Temelj mi je bila Zlatkova autobiografija, rukom pisana, ali i prijepisi u strojopisu na hrvatskom i na engleskom jeziku, a to je sve kod nas arhivirano. Tu je i velik broj neobjavljenih fotografija i pisama, fond u čak 35 kutija. Uključeno je i istraživanje u Hrvatskom državnom arhivu, Arhivu grada Zagreba, gradskih knjižnica, Arhivu Osijeka, Arhivu Jugoslavije u Beogradu – govori Borivoj Popovčak napominjući da je, osim na njihovu životu, naglasak knjige upravo na 34 umjetnička djela starih majstora koja je bračni par oporučno ostavio HAZU.
– Sve je krenulo od njegove znamenite violine King Bartolomea Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735., koja je ovdje u HAZU. Baloković je planirao za svoj 70. rođendan održati na njoj koncert u novoj dvorani Lisinski i potom instrument ostaviti gradu. No umro je prije završetka izgradnje dvorane i violina je ostala HAZU, a uz nju je kasnije došla i donacija umjetnina. Nakon njegove smrti dva njegova Stradivarija Joyce je pak prodala na aukciji u Americi i tim novcem ustanovljena je zaklada Baloković za stipendiranje postdoktoranada na Harvardu. Što se tiče slika, ostavili su nam važne primjerke Petera Brueghela, Corota, deset crteža Milleta, Waltera Spiesa...te hrvatskih umjetnika čije radove je Zlatko dobivao na nastupima po Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, a neke je i kupio od umjetnika. Ostavio nam je Otona Glihu, Zlatka Šulentića, Jakova Smokvinu... Postoji u donaciji i pet slika Borislava Bogdanovića, srpskog slikara koji je studirao u Zagrebu i živio ovdje do smrti sina nakon čega odlazi u Beograd, a potom u Ameriku gdje mu je rođen drugi sin, Peter Bogdanovic, slavni redatelj. Osobno se dopisujem i s Anom Bogdanovich koja se živo sjeća Joyce i Zlatka i koja mi je također bila izvor za ovu knjigu.
Biografski dio knjige pak počinje od rođenja Zlatka Balokovića 21. ožujka 1896., a kao adresa rođenja navodi se Petrinjska ulica 52 u Zagrebu. Odmalena je pokazivao nadarenost za glazbu i zarana pjevao solo u crkvi sv. Petra u Vlaškoj. Kao šestogodišnjak, piše Popovčak, počinje učiti svirati klavir, podučava ga majka, a 1904. upisuje se u Glazbenu školu Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda kod profesora Vaclava Humla. U biografiji Baloković osobno piše: “Od moje 12. godine profesor Huml živio je u našoj kući jer je želio da imadem po mogućnosti dnevnu privatnu obuku.” Vježbao je svaki dan po sedam sati, a u Glazbenom zavodu prvi je put nastupio 1907. godine. Spontana reakcija publike, navodi se u knjizi, bila je toliko burna da mu je prvi put u povijesti te institucije kao učeniku bilo dopušteno da zahvali publici. Njegovo umijeće pohvalio je tada i inače oštroj kritici sklon A. G. Matoš napisavši da je u njemu prepoznao “guslača budućnosti već iz njegova prvog poteza gudalom”.
Godine 1911. nastavlja studij na Majstorskoj školi Muzičke akademije u Beču u klasi prof. Ševčika te studira komornu glazbu kod prominentnog violinista i pedagoga Arnolda Rosea.
Životni uspjeh u Moskvi
Godine 1912. na poziv Moskovske filharmonije izvodi koncert u Moskvi koji će sam nazvati najvećim uspjehom života. Oduševljena publika pozivala ga je natrag na podij čak 32 puta, kritika ga je mazila i bio mu je otvoren put prema svjetskoj slavi.
Na putu uspjeha, već etablirani mladi violinist 1913. održat će i prvi samostalni koncert u Zagrebu, u Hrvatskom glazbenom zavodu, a već iduće godine ide na veliku turneju u sklopu koje će svirati u Beču, čak i pred samim carom Franjom Josipom I., u Kairu, Rimu gdje ga na privatnu audijenciju prima papa Pio X., Napulju, Torinu, Milanu te se prvi put suočiti s problemom pisanja svojeg prezimena inzistirajući svugdje i do kraja života da se ono uvijek piše s ‘ć’, a ne ‘c’ ili ‘ch’. Turneju prekida početak Prvog svjetskog rata. Oslobođen je vojne obveze, no ne miruje, već tada razvija svoje buduće veliko humanitarno djelovanje i koncertira diljem Austro-Ugarske u korist Crvenog križa. Nastavlja nizati uspjehe, a 1917. grofica Dora Pejačević za njega piše skladbu “Slavenska sonata za violinu i glasovir” koju će praizvesti u Glazbenom zavodu godinu dana poslije. Domovina mu postaje preuska pa se 1922. odlučuje preseliti u Englesku. Početak je to iznimne svjetske karijere. Od rodnog grada oprostio se 21. prosinca 1921. koncertom pred 5000 ljudi u zagrebačkoj katedrali. Nakon svega tri godine britanskih hvalospjeva i uspjeha, Baloković prihvaća poziv američkog menadžera Roberta de Brucea i 6. siječnja 1924. odlazi u New York gdje će na zabavi u svoju čast upoznati i buduću suprugu, kćer čikaškog milijunaša – Joyce Borden.
Američki tisak zove ga “čarobnjakom”, “genijem”, a zvuk njegove violine opisuju “jasnim poput tekućeg jantara i rastopljenog zlata”. Godine 1924., 4. studenog, održat će i koncert u Carnegie Hallu i postati prvi Hrvat kojem je to uspjelo. Na koncertima ga tada na klaviru prati Miriam Allen s kojom je i neko vrijeme bio i u vezi. Nakon što je započeo vezu s Joyce s kojom se i vjenčao, Zlatko se s Miriam i poslovno razišao jer ona se, nezadovoljna njegovim odbijanjem, odala piću.
Baloković postaje dio američkog kulturnog miljea, druži se s milijunašima, fizičarom Mihajlom Pupinom pa i Nikolom Teslom, a 24. travnja 1926. u newyorškoj gradskoj vijećnici vjenčat će se s Joyce Borden. O vjenčanju godine izvještavat će čak i The New York Times. Inače, Joycein otac prodajom rudnika i ulaganjem u nekretnine učetverostručio je svoje bogatstvo i postao mecena umjetnosti, a velik dio slika koje je kupovao i ostavio kćeri danas je dio ostavštine Balokovićevih HAZU.
Sama Joyce, usprkos protivljenju i vjerskom fanatizmu svoje majke, ostvarila je želju da postane pjevačicom i nastupila je u nekoliko manjih uloga u predstavama na Broadwayu.
Zgodna je pak crtica iz Zlatkove biografije, koju u knjizi ističe i Popovčak, da je bio veliki zaljubljenik u nogomet i strastveni navijač Manchester Uniteda.
Skupljali pomoć za Jugoslaviju
Zlatko i u braku neumorno svira, u prosjeku po deset koncerata u 13 dana. Idu na turneje po Čehoslovačkoj, Poljskoj, Njemačkoj, Švedskoj... a nakon sloma burze u Americi 1929., od Joyceina brata supružnici otkupljuju njegovu 42-metarsku jahtu The Northern Light, kojom je on izveo ekspediciju na Arktik, i kreću na put oko svijeta. Pothvat prati i The New York Sun pišući 1931. “Žena kapetan broda plovit će preko Pacifika”. S 14 članova posade i pod njenim vodstvom, na put su krenuli 2. travnja 1931., a Zlatko je ponio dvije iznimno vrijedne violine – Stradivarija i Guarnerija – pohranjene u limeni sanduk čije je dno bilo prekriveno s nekoliko kilograma listića čaja kako bi apsorbirali eventualnu vlagu. Nakon dva mjeseca plovidbe dolaze u Sydney, piše Popovčak, dočekuju ih novinari i gomila ljudi, a Zlatko je održao i koncert pred 4000 ljudi. Odande kreću prema Indoneziji i Baliju na kojem se druže sa slavnim slikarom Walterom Spiesom. Sljedeće luke su im Singapur, Cejlon, Šri Lanka, Jemen, Saudijska Arabija, Kreta, Dubrovnik, Sicilija, Gibraltar... Sve skupa, bio je to pothvat od 16 mjeseci.
Slično opsežno putovanje avanturistički par poduzet će kasnije još jednom, ali avionom. U sklopu te avanture 1960. doći će i u Zagreb, a njihove dojmove s puta, među kojima se ističe crtica kako je Zlatko svirao bolesnoj Indiri Gandhi, tada prenosi i Večernji list. Drugi svjetski rat Zlatko i Joyce uglavnom su proveli u Americi, ali nakon Hitlerove invazije na Jugoslaviju osnovali su odbor za američku pomoć zemlji na čelu kojeg je supruga američkog predsjednika Eleanor Roosevelt. Za svoje zasluge u pomoći Jugoslaviji Baloković je 1946. nagrađen Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda, a predao mu ga je dr. Ivan Ribar. Njemu u čast svečanost tada priređuje Tito u Belom Dvoru na Dedinju, a uz političku elitu tog vremena tamo je bio i Miroslav Krleža. Pomoć za svoju zemlju nastavljaju skupljati sve do 1949. kada je odbor prestao djelovati. No Baloković šalje pomoć Hrvatskoj i Zagrebu i kasnije, poslije velike poplave 1964. Inicira i gradnju koncertne dvorane, budućeg Lisinskog, nadajući se da će koncertom na njezinu otvorenju proslaviti i svoj 70. rođendan. Međutim, preminuo je 29. ožujka 1965. od srčanog udara u Veneciji, a Večernji list tada piše: “Venecija je postala posljednjom postajom jednog životnog puta, bogatog i sadržajnog, ispunjenog do posljednjeg daha umjetnošću, humanošću i privrženošću starom kraju.”
Joyce je umrla 18. listopada 1971., a HAZU je oporučno ostavila svoju umjetničku zbirku od 34 djela starih majstora. Oboje su pokopani na zagrebačkom Mirogoju.
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub