Fotelja

Kaže mi supruga: "Rekla sam ti da nam ovakva fotelja ne treba. Ti si je kupio, a, evo, ne upotrebljavamo je, samo nam smeta." Već se i otrcala, trebamo je eliminirati. Fotelja je bijela, ali premrežena lagano izbočenim geometrijskim linijama tako da ne djeluje dosadno. A i građena je zanimljivo. Naslone za ruke ima, a nisu izbočeni da na primjer djeca, koju mi nemamo, o njih zapinju. Ima i zgodne nogice: straga su kao dva kozja papka, a sprijeda dvije široke lavlje šape. I papci i šape su od drva. Zbog takvih nogica vrlo je stabilna iako je lagana pa se ni moja nervozna supruga nijedanput nije izvrnula.

Nije velika, nije ni mala, izvrsna veličina za naš mali stan. Zašto smo je malo koristili ne znamo objasniti ni supruga ni ja, ali je činjenica da se unatoč rijetkoj upotrebi nekako otrcala.

Ali žao mi je tu fotelju baciti – uzvratim. Ne moramo je baciti, možemo je darovati, na primjer gospođi Giti.

Gospođa Gita, nekadašnja operna pjevačica, stanuje preko puta naše zgrade, preko uske i kratke ulice popločane kamenim kockama. U svom stanu održava satove pjevanja, a nerijetko priređuje male kućne koncerte na koje ponekad ide i moja supruga. Doduše, moja supruga više voli slušati Cesáriju Évoru negoli Anu Netrebko, ali svejedno s kućnoga koncerta gospođe Gite dolazi uzbuđena. Žene se vole poistovjećivati pa je moja supruga radije pjevušila uz Évoru nego uz Netrebko jer uz kutiju i pol cigareta na dan, naravno, nije mogla dosizati blistave Anine tonove. Govorila je kako je Evora sigurno nadmašuje za pola kutije. Naime, bila je uvjerena da Cesária Évora ima onakav glas promukle tuge i atmosfere zbog prekomjernog uživanja u duhanu. Takav podatak nije našla ni u jednoj modnoj ili estradnoj reviji što ih čita, ali se nije dala razuvjeriti da Évora možda uopće ne puši niti je ikada pušila cigarete, nego da je boja njena glasa odraz njezine duše ili umjetničkoga izričaja.

Gospođi Giti – rekla mi je – uvijek na kućnim koncertima nedostaje stolaca. Odnesi joj ovu fotelju, neće se uvrijediti. Presvukao sam se, uzeo fotelju i uputio se preko ceste. Ništa osim fotelje nisam ponio sa sobom. S nekim zadovoljstvom stao sam pred vrata gospođe Gite i zazvonio. Jedanput, dvaput, triput, gospođa nije otvarala. Umirio sam se, stavio uho na vrata i čuo iznutra Violettu ili Toscu, ne poznam dovoljno operne arije. Naravno da uz dramatiku bolnih tonova ne čuje lagano zvonce. Mogao bih tako stajati pred vratima tri i pol sata, koliko opere već traju. Pomislio sam, idem skočiti kući po mobitel pa ću je nazvati, to će sigurno čuti jer operni pjevači – zamišljao sam – uvijek uza sebe drže mobitel očekujući poziv impresarija, premda su završili karijeru kao gospođa Gita. Odložio sam fotelju pored vrata uvjeren kako nitko neće posegnuti za otrcanom foteljom. A u blizini je i tapetarska radnja pa se može smatrati da pripada nekome unutra. Užurbano sam otišao do svoje kuće, uzeo mobitel bez ikakva objašnjenja supruzi i vrlo se brzo vratio. Kadli ugledam dva mladića kako idu prema tapetarskoj radnji. Jedan je srednje visine i snažan, drugi zamjetno niži, također jake tjelesne građe. Onaj viši nosi moju fotelju lagašno kao štrucu kruha. U sebi sam pomislio – što se praviš važan, i ja sam tu fotelju nosio bez napora. Taj viši na laktu ima tetovirane ralje morskoga psa pa, kad savije lakat, ralje se razjape. To je činio nekoliko puta u tih par koraka dok sam ga promatrao. Onaj niski mladić ima kosu počešljanu posred glave uvis, dok je ostali dio lubanje obrijan. S takvom frizurom dobio je, za njega prevažna, dva-tri centimetra na visini.

Momci – zavikao sam – kamo ćete s tom foteljom? Zastali su, okrenuli se, odmjerili me pa vidjevši moju ne baš atletsku staturu, odgovorili u jedan glas: Kaj te briga, debilu!

– Briga me jer je to moja fotelja. Vratite je odakle ste je i uzeli.

Nisu ništa odgovorili već su nastavili ići ravno u tapetarsku radnju. Krenuo sam za njima. Kad sam i ja ušao fakini su već nešto s majstorom pregovarali. Majstor je bacio kratki pogled na mene. Vidio sam strah i nelagodu u njegovim očima.

– Što kanite s ovom foteljom – povikao sam. To je moja fotelja!

– Ne uzbuđuj se, debilu – veli onaj s trokutastom frizurom – idi svojim putem dok ga još možeš naći.

– Vratite mi fotelju! To je moja fotelja! Majstore, to je moja fotelja, htio sam je odnijeti gospođi Giti!

Majstor nije ni podigao glavu.

– Debilu, zakaj si dosadan – reče onaj s raljama na laktu – ometaš nas u biznisu!

– Dajte mi moju fotelju – povičem već kreštavim glasom. Pozvat ću policiju!

U trenutku kad sam izvadio mobitel iz džepa, onaj niski izbio mi ga je iz ruke, uhvatio ga u zraku i stavio u svoj džep.

– Ostal si bez fotelje, ostal si bez mobitela – hladnokrvno i opasno reče onaj s mojim mobitelom u džepu, a onda zagalami – ako smjesta ne zbrišeš, ostat ćeš i bez zubâ. Briši, debilu!

Pokunjeno sam izašao iz tapetarske radnje i počeo zbrajati u sebi. Osnovna mi je greška bila što sam kupio tu prokletu fotelju. I što mi bi da se nerazumno natežem za nju s tim fakinima iako sam je se morao riješiti pa mi nije ni trebalo više biti stalo do nje. A što bih napravio ako gospođa Gita ne bi primila fotelju. Morao bih se nastaviti natezati sa suprugom oko tog komada namještaja koji joj se ne uklapa u njezinu koncepciju rasporeda u stanu po feng-shuiju. A možda joj fotelja ide na živce jer sam je kupio sam, bez dogovora s njom. Zatim sam naivno prijetio fakinima da ću nazvati policiju. Mogli su mi ti huligani zbilja izbiti zube. Tek onda gospođa Gita ne bi mogla od mene napraviti pjevača premda sam sasvim solidno pjevao uz Nenu Belana. Istina, supruga bi me prekidala jer hoće čuti Nenu bez pratećeg magarećeg vokala. Utonuvši tako u samoprijekore, odlučio sam otići do svog obližnjeg kafića i smiriti se s jednim konjakom nakon svih ovih uzbuđenja. U mom kafiću, gdje me dobro poznaju, dobio bih jedan, možda dva konjaka na veresiju. Prošao sam pokraj svoje kuće bez zaustavljanja i uputio se prema obrasloj aleji što je najkraći put do kafića. Taj zapušteni drvored sjenovit je i taman i kada je sunčano a danas, kada je oblačno, pogotovo. Negdje na tričetvrt puta do aleje čujem iza sebe oštre korake. Okrenem se, a ono ona dva huligana. Sustignu me te nastave hodati sa mnom, jedan s jedne, drugi s druge strane.

– Zakaj si, debilu – reče onaj viši pa skupi lakat s raljama prema mome licu – onoliko dosađival za onu pišljivu fotelju? Majstor nam je za nju dal bijednu lovu. Mrzim dosadne ljude! A ti, kompa?

– Takve bi najrađe izlemal – uzvrati.

Zakaj si nas toliko ometal u biznisu kad mi trebamo lovu za party? A ta jadna trgovina nam ni dost za skupi upad i koktele. Ni za ovaj tvoj pretpotopni mobitel ne bumo dobili bog zna kaj. Pomislio sam da se huligan počeo tobože opravdavati. Skupio sam hrabrost i zavapio:

– Vratite mi barem mobitel! Ubit će me žena ako dođem doma bez mobitela!

– Bolje da te žena ubije – reče onaj niski – lakše buš prošel neg ak te mi prebijemo. Sinulo mi je kako huligani misle da imam novaca i namjerili su me orobiti. I zaista, počeli su me gurkati, rugati se mojoj tjelesnoj građi, mojim rahitičnim nogama. Ali ti dečki, osim, valjda, kik-boksa, ne prate druge sportove, pa ni atletiku. Zato nisu mogli zapaziti da baš najbolji trkači imaju čudne noge.

Napokon sam se prepao. Shvatio sam da su me nakanili istući i da su to isplanirali učiniti baš u mračnoj aleji. Na vrhu aleje malo je čvorište ulicâ, a suprotno od nje ide strma cesta po kojoj voze automobili. Startao sam niz strmu ulicu eksplozivnošću dostojnom atletskoga Grand Prixa. Spašen sam, pomislio sam, oni me ne mogu stići, pa bio sam drugi najbrži momak na cijeloj školi, odmah iza Borisa.

Boris je već godinama pomorac. Na brodu nema gdje trčati, samo leži i sjedi u fotelji, tako mi je barem pisao.

Ovaj put pobijedio bih i Borisa.