Frendovi

Bila je subota popodne u „Stardustu“. Milenko je stajao naslonjen na šank, pijuckao pivo i listao novine. „Stardust“ je bio kao i svaki drugi birc u Dubravi, dosadan i mračan, s limenim šankom i visokim stolovima. Milenko je bio burzovni špekulant i obožavatelj starih automobila. Vozio je starinski Ford Taunus iz 1980. U tom autu karao je pola kvartovskih komada. Već 7 godina nije radio u firmi, živio je od dionica. Imao je instinkt, dobro mu je išlo. Kad se nije bavio dionicama i autima, čitao je povijesne knjige i pio po barovima. Nije previše volio barove jer se u njima skupljala najgora vrsta ljudi, ona koja razglaba o sportu, politici i društvenoj pravdi ili, još gore, o smislu života. Pa ipak je svaki dan svraćao da popije par piva, odigra partiju pokera, prelista novine i proćaska malo s kvartovskim budalašima. Osim njega u bircu je bio samo barmen. Barmen je davio spikom o klađenju. Imao je male opake očice, a kad bi ti jednom ulovio pogled, nije više puštao. Nije bio inteligentan, ali bio je podao, kao i većina ljudi. Htio se provući što jeftinije u životu, ali nije znao kako, pa mu je preostalo klađenje. Kad bi pričao o strategijama klađenja, zapalio bi se kao da mu život ovisi o tome. Đizus, pomisli Milenko gledajući ga kroz oblak dima, zašto uopće dolazim u ovu rupu? Da bih slušao ove gluposti? I još plaćam za to! Milenko se također kladio, ali iz puke dosade, novac koji bi uložio na klađenju u startu je otpisao kao gubitak. Svaki dan bi spiskao hrpu para na kladionice i poker automate. Milenko je listao novine. Onda je zazvonio je mobitel. Bio je to Kovalski. Kovalski je bio njegov frend iz srednje škole. Znali su se više od 10 godina, skupa su se opijali, drogirali, barili pičke po tulumima, išli na koncerte. Kovalski je bio pisac, ali ne baš uspješan. Pisao je opskurne kratke priče prožete jeftinom erotikom i besmislom života, koje nikog nisu zanimale. Objavljivao ih je u časopisima koje nitko nije čitao. Bio je samodopadan i mislio je da je genij. Pisao je i veliku Priču o herojima, neku vrstu svog životnog djela. Živio je bijedno. Svi pisci su živjeli bijedno. Samo su se grebali gdje su mogli i izigravali žrtve i genije koje nitko ne razumije. Naravno, većina je pisala dosadne i nerazumljive gluposti, pa nije čudno što su bili luzeri. Kovalski je živio u rupi u kojoj nije bilo tople vode ni grijanja. Nekako je preživljavao. Svi su ti ljudi nekako živjeli, ali nitko nije znao kako. Kovalski je bio najveći neradnik kojeg je upoznao. Nikad nije upoznao čovjeka koji je toliko izbjegavao rad. Milenko mu je preko svojih veza već sredio nekoliko poslova, ali na većini je izdržao točno jedan dan. Na svaki je posao imao zamjerku. Ili su šefovi bili ludi, ili je posao bio bijedno plaćen ili nešto treće. Milenko je sve to smatrao nekom vrstom eksperimenta. Kovalski je zvao samo kad je nešto trebao, obično kad bi mu falilo love za klopu i cugu. Bez svega ostalog je mogao, kao kakav parazit. Kad je imao love, ne bi se javljao mjesecima, samo bi sjedio u svojoj rupi i pio i pisao i gledao filmove. Ili bi nestao s kakvom ženskom. Pitao se kakvu će mu priču sad prodati. Sigurno će biti neka zakučasta mudrolija nakon koje će ostati bez 1000 kn. Milenko nije previše mario za lovu, ali Kovalski mu nikad nije vratio nijednu kunu. – Hej, Kovalski. – Hej, Milenko, frende! Nismo se čuli sto godina. – Bome. Kako ide pisanje? – Ma pusti! Jednom ću izbrisati sve to sranje i više nikad neću sjesti za računalo. Uložio sam pet godina u tu ušljivu priču i ne nazire joj se kraj. – Nije ti lako. – Pa nije, bogami. Taman se zalaufam i ulovim ritam, a onda skužim da sam bez love i da moram naći neki ušljivi posao. Prvo moram uložiti enorman trud da nađem neko sranje među govnarima. Sama ta činjenica me izdeprimira. A što se dogodi kad nađem posao? Ti psihopati me potpuno iscijede, i to sve za neku mizeriju od plaće, tako da u meni ne ostane nimalo energije. Nakon radnog dana nemam više što dati. A onda se pitam i kome to sranje treba. Je li to život? – Nije. – Misliš li da je nekog briga što ću ja napisati knjigu? – Nikog nije briga. – Ali koji je onda smisao svega toga? Pazi, jebem se s tim pet jebenih godina. Na rubu sam cijelo vrijeme. Mučim se da preživim, mučim se da pišem. Napisao sam 1000 stranica te ušljive priče. Okej, priča će imati 2000 stranica. Ali što s tim? Misliš li da će to netko pročitati? – Ja ću pročitati – reče Milenko i dokrajči pivo. – Zato što smo frendovi. Ali inače sumnjam da bi pročitao. Koga briga za tuđu muku? A što i da netko pročita? Misliš li da će se svijet promijeniti? Da će netko doći k pameti? – Neće. Knjige su precijenjene. Rekao sam ti ja već da se okaniš ćorava posla. Mogao sam te uvesti u biznis dionicama. – Očajan sam. Jučer sam razmišljao o samoubojstvu – uzdahnuo je Kovalski dramatično. Milenko se nasmija. – Nije smiješno. Znaš da imam pištolj pod krevetom. Pun je. Izvukao sam ga, stavio cijev u usta i mislim si, jebem ti mater, sad ću povući okidač i to je to. Zajebi priču, lovu, glupe pičke, život. – I? – Ma usrao sam se i spremio pištolj. – Bome. I ja bih. Kad čovjek zamisli kako mu metak buši mozak, naježi se odmah. – Tri dana nisam jeo. – Pa nije ti to dobro, trebao bi jesti – Milenko se podsmjehnu. – Nisam jeo jer nemam love za hranu! Gotov sam. Nemam više kamo. Milenko je pripalio cigaretu. Nije ništa rekao. – Čuj, frende – reče Kovalski nakon stanke – bi li mi htio posudit štogod? Krepat ću. – Slušaj, Kovalski, pa dokle ti misliš posuđivati lovu od mene? Jebote, imaš 28 godina. Daj si konačno nađi posao. Muk u slušalici. Zatim reče uvrijeđeno: – Jebote, nisam te nazvao da me vrijeđaš. Zašto ti sebi ne nađeš posao? – Koji će mi kurac posao? Prošle godine sam namlatio 200 somova na dionicama. – Znam! Zato te i zovem. Nećeš ni osjetiti ako pljuneš soma kuna. Svaki mjesec prokockaš tri puta više. Bog zna koliko propiješ. Svaki dan imaš drugu pičku. Čovječe, ti si mi jedini prijatelj! Svi drugi su mi okrenuli leđa! – uzdahnuo je opet. – Pretvaraju se da me nema, ne javljaju se na telefon. A glupe pičke me zaobilaze kao da sam šugav. A kad objavim knjigu, onda će se svi rojiti oko mene. – Koliko ti treba? – Pa... bilo bi super kad bi mi dao dva soma. Čekam neku lovu. Da preživim dok ne dođe. Milenko je znao da Kovalski ne čeka nikakvu lovu. – Okej. Svratim do tebe večeras. – Donesi kakve cuge. – Može. Pozdravili su se. Milenko je naručio još jedno pivo. Prelistao je novine do kraja, odigrao nekoliko partija pokera, izgubio dvjesto kuna. U međuvremenu su konobari imali smjenu pa je sad za šankom umjesto kenjala bila mlada simpa plavuša kojoj se usput udvarao. Izvukao je iz rukava par komplimenata i malo čavrljao s njom pa je napokon izišao. Odlučio je svratiti do centra i popiti još štogod u Spunku ili u Godotu. A u svojoj rupi na Peščenici Kovalski je sjedio kraj prozora, motao cigaretu od duhana iz opušaka i razmišljao o tome kako da dovrši jednu od svojih prljavih pričica. ž Bila je to pomalo smiješna pričica o prijateljstvu. Bila je to sjajna pričica, ali dosta se mučio sa završetkom. Zadnja je rečenica uvijek nezgodna. Kad je napokon uspio ubosti poantu kojom je bio zadovoljan, prekopao je džepove i skupio desetak kuna u kovanicama, dovoljno da ode van na pivo.