U naših kazalištima nije česta slika da premijerna publika stoji. A u subotu navečer u Gavelli su stajali ne samo studenti na balkonu, već i sam redatelj. Dokaz je to s kolikim se očekivanjima čekala nova režija Olivera Frljića. Radio je tekst Dubravka Mihanovića ”Prolazi sve”, priču o tome kako starost nije tek, više ili manje lak, put ka smrti. Za autora rođenog 1975. to je nevjerojatno zreo test u kojem se tako vješto poigrava klišejima (poput pohotnog staraca iz staračkog doma ili demetne nekadašnje ljepotice) da je najveći dio publike veseo i ozaren izašao iz teatra, bez obzira na tešku priču i njen (logičan, ali tragičan) kraj, kao i pokoju prolivenu suzu. Naravno, toj teatarskoj ozarenosti u potpunosti je pridonio kompletan autorski i glumački ansambl predstave. Oliver Frljić s “Prolazi sve” defintivno nastavlja svoj sjajan teatarski niz iz prošle godine. Iznova se potvrdio kao redatelj koji najviše pažnje poklanja glumačoj vještini - njegovi glumci starci postaju u trenu, na sceni, bez maske i šminke - ali i porukama koje kroz njih prosljeđuje gledateljima.
Što nas je obilježilo?
On je redatelj kojeg ponajprije zanima sebi i gledateljima objasniti naše korjene; tko smo i odakle dolazimo i što nas je trajno obilježilo, pa tako u priči o životu jedne žene ima mjesta za tri politička sistema u kojima je ona živjela te sve zlo su joj učinili.
No, Frljić je danas ne samo potentan redatelj nevjerojatnih scenskih rješenja, već i svojevrsna platforma za stvaranje glumačkih veličina. Naravno,bilo bi nepravedno reći da je upravo on “stvorio” Jelenu Miholjević, posebno nakon njene lanjske Kate Kapuralice, ali nakon uloge Franje ona je definitvno zasjela na sam vrh hrvatskog glumišta, dokazavši svoju spremnost da se uspješno nosi sa najvećim glumačkim, ali fizički m izazovima teatra. A koliko će Frljić utjecati na mlade glumce, vidjeti ćemo uskoro. Treba priznati da je ovdje izvukao prava glumačke bravure iz Dijane Vidušin i Ivane Roščić.
Latino posmrtni marš
Već sada je jasno da presudan za razvoj Filipa Križana (nagrađen za ulogu u “Mrzim istinu”) koji je ovdje maesralan u ulozi Tina Latina, voditelja plasnih tečajeva u staračkom domu. Treba li uopće reći da se ovdje latino plesovi plešu uz taktove posmrtnog marša i glazbenu teme iz Amarcorda. Treba pohvaliti sve iz ansambla, jer predstva doista nema slabu kariku. No, možda je važnije upozoriti na minuciozne detalje. Kada se zadnji put vidjeli kutiju cigareta u kratkom rukavu pripijene majice?
Ima slaba točka. Kritičari. Koji će od jedne pristojne predstave, na jeftini tekst napraviti nešto što ona nije. Glumci su sjajni i to zato što su sjajni, a ne zbog redatelja.