Veliki uspjeh doživio je romanom Bikubesong (Pjesma košnice), koji je dobio najveću norvešku književnu nagradu Brageprisen i bio preveden na desetak jezika. Njegov crni društveni triler Flytande bjørn (Medvjed koji teče) objavljen je 2005. i priskrbio mu je nagradu Rivertonprisen. Za zbirku priča inspiriranih slikama Edwarda Hoppera Rom ved havet, rom ved sjøen (Sobe uz more, sobe u gradu) dobio je nagrade Nynorsk litteraturpris i Melsomprisen. Roman Brenn huset ned (Zapalite kuću) o grupi The Clash opisuje očaravajuć i zastrašujuć uzlet u slavu na koju članovi grupe nisu bili spremni. Knjiga je dočekana ovacijama. Godine 2014. debitirao je kao dramatičar komadom Sånne som oss (Takvi kao mi) u rasprodanom Narodnom kazalištu. Ima bend. Voli stare crno-bijele filmove.
Frode Grytten otvorit će petnaesto izdanje Festivala europske kratke priče, 29. svibnja s početkom u 20 sati u Laubi – kući za ljude i umjetnost otvorit zajedno s makedonskom autoricom Rumenom Bužarovskom te Lászlóm Jakabom Orsósem.
S Frodeom Gryttenom razgovarala je Željka Černok:
Okušali ste se u raznim žanrovima; poeziji, romanima i kratkim pričama, kazališnim komadima i knjigama za djecu, te pisali o vrlo širokom spektru tema. Jeste li neustrašivi u svom pisanju? Postoji li nešto s čime se ne biste uhvatili ukoštac? Postoji li nešto o čemu pisac ne bi smio pisati?
Svi se pisci boje. Moraš prijeći tu neku cestu da dođeš do onoga što želiš, romana, priče ili pjesme koju želiš napisati, i to je stvarno zastrašujuće, svi oko tebe voze kao luđaci, ali ti ipak moraš prijeći tu cestu da te ne pogaze i okončaju tvoj kratki spisateljski život. Pisci moraju pisati o svemu, iako bi možda manje pisaca trebalo pisati o procesu pisanja – tako je dosadno čitati pisce dok pišu o pisanju. Možda je nekim piscima zanimljivo čitati pisce koji pišu o pisanju, ili još gore, nemogućnosti pisanja, ali Isuse Bože... Prestanite već jednom.
U bilješci uz hrvatsko izdanje vašeg romana o grupi The Clash Zapalite kuću dirljivo ste objasnili što vam glazba znači u životu. Pisali ste o raznim grupama, koristili glazbu u prvom kazališnom komadu koji ste napisali i polučili golemi uspjeh, imate i bend s kojim redovito nastupate. Kako uspijevate tako dobro kombinirati glazbu i književnost?
Ne znam koliko mi to dobro uspijeva, to je jednostavno važan dio mog života. Ja nisam glazbenik, nikada to nisam ni bio, nisam ni sanjao o tome, ali svejedno je glazba nekako stalno ulazila u moj život, tako da sada čak imam i bend, i oni su fantastični, stvarno su odlični, dok sam ja još uvijek loš, uvijek sam najslabija karika. Ali volim glazbu; ne volimo li je svi? Generaciju mojih roditelja definiralo je to kojim se poslom bave, u koju tvornicu idu svakog jutra ili u koji ured, moja se generacija definira time koju glazbu sluša.
Pišete i o posljedicama kapitalizma, o tome kako uništava pojedince i zajednice. Smatrate li se političkim piscem?
Da, iako ne znam točno što je ispravno, a što krivo, a nemam ni rješenja. Mislim da je ono što pisci mogu ponuditi svijetu – empatija. Danas vlada potpuni nedostatak empatije u politici i ekonomiji, čak i u novinarstvu. Jednom moramo dati ljudima šansu, ljudi zaslužuju dobiti priliku da budu ono što jesu, a ne da su samo reducirani na primjere koji predstavljaju neku tezu. I zato kad nas velike sile pokušavaju iskoristiti, mi pisci moramo braniti ljude, dopustiti im da budu više od heroja ili zlikovaca, žrtava ili zločinaca, dati im da budu sve ono što jesu.
Vaša najnovija zbirka kratkih priča koja je upravo izašla u Norveškoj ima puno energičniji, agresivniji ton od prethodne. Pišete o mnogim problemima s kojima se Europa danas susreće: sve većom netolerancijom i rasapom u društvu te nedostatkom empatije u svakodnevnom životu. Je li to bio svjestan izbor ili je jednostavno vaša reakcija na trenutnu situaciju u svijetu?
Znate, ja živim u vrlo bogatoj i vrlo privilegiranoj zemlji i ova vrsta agresivnog bogatstva, čini se, proizvodi i agresivno siromaštvo gdje ljudi ispadnu iz sustava i kad se pokušaju vratiti, ponovno bivaju izgurani van. Ljudi očajnički pokušavaju upasti unutra, biti ono što žele biti, biti svoji. A to se događa kad imate sustav u kojem su novac, stvari i konzumerizam glavne snage na kojima društvo počiva. U knjizi pokušavam opisati to strašno iskustvo ljudi koji se pokušavaju vratiti u sustav, ali svaki put kad im to uspije, ponovno ispadnu van i budu marginalizirani.
U Hrvatskoj su vam objavljene četiri knjige, sljedeće godine Disput će objaviti još jednu, a ovo je treći put da ste gost Festivala europske kratke priče i uvijek ste odlično primljeni. Kako objašnjavate to da vas publika u Hrvatskoj tako dobro „razumije“?
Pa, na kraju krajeva, ljudi nisu tako različiti, zar ne? Čudno mi je to, uđem u zrakoplov u Norveškoj, nakon toliko prijeđenih kilometara sletim u Zagreb i sretnem se s ljudima koji su mi stvarno dragi, u čijem se društvu dobro osjećam i s kojima mogu razgovarati i šaliti se i piti. Ali ljudi su ljudi, i jednom kad otvorite knjigu, likovi nam govore neku istinu o svojim životima (ako je knjiga dobra), i to se uvijek i svugdje može prepoznati. Nije važno jeste li u Hrvatskoj, Nepalu, Norveškoj ili Argentini.