Široki Brijeg dugo je slovio kao bazično mjesto opstanka rock’n’rolla u Hercegovini pa je on i svojevrsni rasadnik rock-bendova. Jedan od takvih je Not Jane koji je prije godinu u izdanju Croatia Recordsa izdao prvi album “Akademski grad”, a već sada ubrzano rade na novom materijalu, o čemu govori frontmen benda i autor svih pjesama Drago Ljubić.
Nakon debitantskog albuma “Akademski grad”, o kojemu se dosta govorilo i slušalo ga se, počeli ste raditi nove pjesme. Ostajete li vjerni zvuku s prvog albuma, s “creamovskom” bazom – bubnjevima, basom i gitarom?
Na novim pjesmama gotovo sve instrumente odsvirao sam sâm. Ta forma trija ostaje i dalje u live izvedbi, ali u studiju sam ovaj put mnogo eksperimentirao sa sintesajzerima. Uvijek mi je bio cilj da svaki album koji snimim zvuči drugačije od onoga prethodnog. Djelo, ako je iskreno, preslika je autora u tom trenutku, a kako mi s vremenom postajemo drugačiji tako su i pjesme. Ali važno mi je da i dalje imaju pečat koji sa sobom nosi Not Jane.
Prvi su album obilježile urbane teme i razmišljanja mladog čovjeka u takvoj sredini. Koliko su te priče bile osobne s obzirom na to da ste autor svih pjesama?
Osobne su u svakom smislu. Sam sam sebi mjerilo stvari i definitivno stojim iza tih pjesama. Tako da su te priče automatski osobne, ali kad se stvari objave, za mene je to završen posao i potom rušim svoje mostove s tim, a ostavljam djelo da samo traži svoj put. Po eseju o smrti autora, Rolanda Barthesa, ali dijelom i zbog ovih novih pjesama jer i njih treba iznijeti na način da ti druge ne smetaju...
Govori li naslovna pjesma s albuma “Akademski grad” o vašem Širokom Brijegu?
Ako govorimo u onom kontekstu vremena kad je pjesma nastala, onda da. Ali to može biti pjesma i o bilo kojem drugom gradu. Široki Brijeg mi tada jest poslužio kao model, ali nije riječ ni o kakvom lokalpatriotizmu. Da sam se u to vrijeme našao, recimo, u Tučepima, vjerojatno bi i pjesma bila o Tučepima, to je sasvim svejedno. Ja sam nekoliko godina stvarao sebi bazu u Zagrebu, pripremajući teren za ulazak u studio tamo, ali na kraju sam shvatio da to moram napraviti u Hercegovini, jer je to priča iz Hercegovine, zbog čega sam se i vratio. Danas živimo u vremenu interneta i masovne komunikacije pa više nije ni potrebno biti u tim centrima kao nekad.
Kakav je život rock-muzičara u jednoj takvoj maloj, tradicionalnoj sredini?
Trenutačno mi odgovara mirnija sredina, jer što sam stariji – mir mi je važniji. Uostalom, nije bitno gdje si, nego s kim si. Svatko je krojač svoje sreće pa je tako i bitno sebi stvoriti okruženje koje ti odgovara. U manjim sredinama se lako zaglavi u toksični komfort. Moje društvo su uglavnom umjetnici, kreativci i ljudi s idejama. A samo ideja i ostaje, sve drugo je prolazno.
Nekada se govorkalo da u Širokom Brijegu svaki klinac zna nešto odsvirati na gitari, no kakvo je danas vrijeme – je li i taj grad poharala turbofolk oluja?
Nisam baš u toku pa ne znam postoji li još uvijek taj turbofolk. Ako i jest, promijenio je naziv, rekao bih da ga je zamijenila ova ekspanzija trapa, ali do mene to ne dopire, pa mi i ne smeta, iako mi je neshvatljivo. Svirački sam se izgradio na narodnoj glazbi, to me je naučilo da u svemu postoji dobro i loše, kvalitetno ili ne. A vrijeme je isto kao i prije, samo što sad imamo pametnije telefone i više megabajta, ha-ha.
Album “Akademski grad” imao je dosta snažan štih osamdesetih ali osjetio se i određeni utjecaj indie rocka, a zbog vašeg specifičnog glasa često su vas uspoređivali s Azrom. Jesu li vam takve usporedbe smetale?
U početku mi jeste smetalo, jer je to isto kao da Modriću kažeš da sliči na Bobana, samo zato što su obojica vezni. Naš balkanski puk je uvijek patio od sindroma uspoređivanja s nekim drugim u svemu, i zapravo je više bilo to ono što mi je smetalo. Ali ne bavim se puno tim stvarima i vrijeme će pokazati svoje. Zadovoljan sam prvim albumom i mislim da je dobar. Iskreno, ne kajem se što to nisam ostavio u ladici.
Vratimo se novim pjesmama – na što sada u tekstovima stavljate fokus?
Tematike pjesama i dalje su socijalno-ljubavne, ali se one stilski razlikuju od prethodnih. Od nastanka pjesme “Akademski grad” do ovih koje ćemo uskoro objaviti prošlo je petnaest godina, tako da će se taj vremenski razmak i osjetiti...
Čini se da bi prvi singl mogao biti “Osinjak”?
Tako je. “Osinjak” je naziv cijelog tog mini albuma. Na njemu će se naći tri pjesme koje su radnjom povezane. Uvijek mi se sviđala ta forma ploče singlice. “Osinjak” i “Budućnost” napisao sam na snimanju filma “Stigme” redatelja Zdenka Jurilja, a treću pjesmu “Što ti je to trebalo” imao sam gotovu od ranije pa mi se na prvu učinilo da bi se to moglo zaokružiti u jednu cjelinu.
Može li se živjeti u Hercegovini od rock’n’rolla ili radite još nešto?
Trenutačno sam s novom, pomlađenom postavom benda i oni još idu u školu pa im pravdam sate kad su nastupi, ha-ha. A ja se bavim i nekim drugim stvarima jer mi se tako posložilo u životu. Definitivno se može živjeti od ovoga, ali treba i raditi, kao i u svakom drugom poslu. Ljudi uglavnom napišu pjesmu pa misle da će im novac padati s neba, a samo žulj na ruci daje rezultate.
Već ste dva puta nastupali s The Splittersima, kakva je kemija među vama? I kakva su iskustva s tih koncerata?
Upoznali smo se na jednom festivalu, a nedugo nakon imali smo zajedničku premijeru singla na CMC televiziji. Onda smo se dogovorili da održimo dva koncerta zajedno, da se na prvom mi predstavimo u Splitu, a na drugom oni u Širokom Brijegu. Prvi smo održali još 2019., a za drugi su nas poremetili pandemija i uvođenje policijskog sata tako da smo taj drugi održali prošlog vikenda u Širokom Brijegu. Super su ekipa, svirački su odlični i sviđa mi se to što rade. Autentični su, a meni je to najbitnije od svega.