Moj susjed Darko, simpatični dečko koji je svojedobno zbog ljubavi prema Dinamu i tulumarenju s BBB-ima najprije zapustio, a potom i nepovratno prekinuo studij elektrotehnike, vodi mali obrt za prodaju elektroničkih uređaja. Ponekad svratim u Darkovu prodavaonicu i tada se on, sav ponosan, upusti u raspravu o umjetnosti. O tom području nema pojma, ono malo znanja što posjeduje o toj plemenitoj sferi društvenoga života crpi iz kataloga koje mu s vremena na vrijeme darujem, a jedina umjetnost u njegovu životu, ako se ne računaju mamini gobleni, plakati su s izložbi. Za jedne naše rasprave pitala sam ga može li zamisliti da se njegov francuski kolega svojedobno obogatio i postao svjetski slavan baš zahvaljujući prodavaonici u kojoj je prodavao radioprijamnike? Naravno da me je odmah pitao tko je taj sretnik.
Izložba u Ferari
To je Aimé Maeght, rekla sam. Odavno više nije među nama, ali priča o tome nevjerojatnome kolekcionaru i njegovu izuzetnom doprinosu i ulozi koju je imao u povijesti umjetnosti 20. stoljeća pretočena je u izložbu koja se može razgledati do svibnja u Palazzo dei Diamanti u Ferari. Izložba nazvana “Iza ogledala – Aimé Maeght i njegovi umjetnici: Bonnard, Matisse, Miró, Calder, Giacometti, Braque” prvi je put zavirila “iza ogledala”, u beskrajno zanimljiv život toga trgovca umjetnina, galerista i izdavača čije je ime već odavno, od Amerike do Kine, sinonimom za Fundaciju moderne i suvremene umjetnosti Marguerite i Aiméa Maeghta, smještene u malom provansalskom gradiću Saint-Paul-de-Vance, udaljenome pola sata vožnje od Cannesa.
Prostirući se na osam hektara, Fundacija Maeght, uz arhitektonski nevjerojatno zdanje koje je projektirao Španjolac Josep Lluis Sert, ima i golem park skulptura u kojemu su, ispod divovskih pinija, postavljene skulpture Caldera, Giacomettija, Miróa, Moora... Zahvaljujući poznanstvu s direktorom Fundacije, imala sam priliku vidjeti, uza sve one i inače javnosti dostupne umjetnine u stalnome postavu, i depoe u kojima je još na desetke i desetke djela Chagalla, Matissea, Braquea, Légera, Kandinskoga...
Danas je nezamislivo da ijedna ozbiljna svjetska galerija ili muzej priredi izložbu bilo kojeg navedenog umjetnika a da ne posudi djela iz Fundacije Maeght. Ona je već niz godina nezaobilazna kada je riječ o modernoj i suvremenoj umjetnosti, što se potvrđuje i na izložbi u Ferari. Izloženo je više od 140 slika, skulptura, keramike, grafika, umjetničkih knjiga te dosad nepoznati dokumentarni film posvećen Aiméu Maeghtu i umjetnicima s kojima je bio osobito blizak. Svi ti izlošci, posuđeni iz obiteljske kolekcije Maeghtovih te iz Fundacije, predstavljaju neizvjestan put kojim je 1936. krenuo bračni par Maeght, no taj ih je put odveo – u legendu. Jer, kada su te godine u Cannesu otvorili trgovinu Arte u kojoj su prodavali radioprijamnike, a na zidove, na vlastito veselje, objesili slike lokalnih umjetnika koje su se mogle i kupiti, nisu niti slutili da će se, koju godinu poslije, iz toga razviti unosan biznis umjetninama.
Potom je izbio rat, Aimé je mobiliziran, no prodaja umjetnina nije zastala zahvaljujući Margueritinu nevjerojatnom talentu za prodavanje slika. Ali i tome što su radioprijamnici nestali s polica i postali nedostupni. Ipak, za njihovu odluku u vezi s umjetninama, koja će im obilježiti život, presudno je bilo i poznanstvo s, u ono vrijeme već slavnim umjetnicima Pierreom Bonnardom i Henrijem Matisseom. Možemo li zamisliti kakva je hrabrost, da ne kažemo ludost, bila 1945., kada je završio Drugi svjetski rat, otvoriti galeriju? A upravo su to u prosincu 1945. Maeghtovi učinili u Parizu. Postala je to ubrzo najeminentnija pariška galerija, vlasnici koje su postavili nove standarde u pristupu umjetnicima i publici. Oni su prije svega s umjetnicima bili prijatelji, a tek potom galeristi. Postoci, zarada ili profit, kako god se to zvalo, bili su u drugome planu, a prijateljstvo i umjetnost prije svega. Daleko je to od današnje, profitabilne klime koja vlada među galeristima .
Riječ je bila dovoljna
Nedugo nakon otvaranja galerije bračnom paru Maeght pristupili su Chagall, Léger, Braque i Kandinsky. Svi su oni “poslovali” s Maeghtom bez ikakvih ugovora, riječ je bila dovoljna. Prva izložba koju su priredili bio je Matisseov ratni ciklus. No, uspjeh ipak nije bio tako brz kao što se mislilo – slike su se teško prodavale, čak i za mizerne svote. Ipak, izložba održana 1947. godine, posvećena nadrealizmu, privukla je toliko ljudi da se stajalo u redu ispred galerije, a dvije godine poslije izložba posvećena apstraktnoj umjetnosti vinula ih je u sam galeristički vrh. Legenda je bila rođena, a ime Aiméa Maeghta ušlo je u povijest.
Izložba u Palazzo dei Diamanti otvara se djelima Matissea i Bonnarda, koji su odigrali glavnu ulogu u etabliranju Aiméove pariške galerije. Ovdje se prvi put mogu vidjeti portreti Maeghtove djece koje su nacrtala ta dva umjetnika, ali i njihova ključna djela – Bonnardovo “Ljeto” i Matisseova fantastična serija portreta Marguerite Maeght (crteži) koji su, koliko mi je poznato, vrlo rijetko bili izlagani u javnosti. Druga je sekcija bila posvećena djelima Miróa i Caldera, umjetnicima koji su gajili iskreno prijateljstvo dijeleći ljubav prema koloritu. U trećoj sekciji djela su Gicomettija i Braquea, dvojice sjajnih majstora 20. stoljeća. “Žlica”, “Žena”, “Žena koja stoji i čovjek koji hoda”, “Mačka”, “Šuma”... neka su od antologijskih Giacomettijevih djela koja su, zajedno s Braqueovima, osnova Fundacije Margeurite i Aiméa Maeghta. Izložba se zatvara grafičko-pjesničkim mapama, što je danas uobičajeno u pjesničko-likovnim krugovima.