Gadio mu se rat, glazbom se bunio protiv primitivizma. Što bi tek snimio da je još živ?

Tko je sve preživio? Milan Mladenović možda fizički nije, ali po svemu ostalome jest. Ne samo u legendi nego i kreativno. Novo reizdanje kultnog albuma postave “Angel’s Breath” iz 1994. godine na CD formatu i vinilu svjedoči o jednom od najzanimljivijih autora osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Album snimljen u Brazilu 1994. godine, s Mitrom Subotićem Subom – koji je ranije radio pod imenom Rex Ilusivii, a 1991. godine otišao sa stipendijom u Brazil – pokazuje dvojicu pobunjenika u borbi “protiv primitivizma”, ali i donosi jedanaest pjesama nakon kojih samo možemo razmišljati što bi se sve dogodilo da je Mladenović ostao živ?

Naime, album je snimljen u São Paulu – s još dva glazbenika na udaraljkama i gitari te dva ženska glasa – Milan Mladenović se potom preko Pariza, gdje je snimio video za pjesmu “Crv”, vratio u Beograd, a nakon nastupa s Ekatarinom Velikom krajem kolovoza te 1994. godine završio u bolnici i preminuo 5. studenoga. Zla kletva kao da je osim članova Ekatarine velike zahvatila i samog Subotića, koji je kao cijenjeni producent nastavio raditi u Brazilu, ali je nekoliko dana nakon izlaska solo albuma “São Paulo Confessions”, krajem 1999. godine pronađen mrtav od gušenja dimom u svom studiju koji je zahvatio požar.

Ponovno objavljen album “Angel’s Breath” pred nekoliko tjedana odmah je završio na drugom, a potom i na prvom mjestu službene ljestvice najprodavanijih CD-ova u Hrvatskoj.

Kao dokaz da publika nije “poludjela” i da još, usprkos davnog datuma stvaranja, zna prepoznati tko je tko na rock-sceni. Pogledamo li tko je sve preživio iz osamdesetih godina, samo se Zoran Predin i Darko Rundek nameću kao autori koji su bez kreativnih padova nastavili zanimljivo istraživati različite pritoke i rukavce svojih karijera.

Mladenović je jedan od rijetkih za kojeg bismo zamalo sa sigurnošću mogli pretpostaviti da ne bi potonuo u bilo kakav, pa ni kreativni glib da je nastavio raditi dalje.

“Angel’s Breath” su, čini se, i osnovali baš zato, kao ventil za kreativnu radionicu još u osamdesetima, ali ovaj album nastao je poslije, u “brazilskim uvjetima” nakon raspada Jugoslavije, u vrijeme rata protiv kojeg se Milan Mladenović skupa s članovima Električnog orgazma, Partibrejkersa i Ekatarine bunio u beogradskoj postavi Rimtutituki, a 1992. godine organizirali su i koncert “SOS za mir ili ne računajte na nas”.

“Angel’ Breath” nastao je nakon izvrsnog zadnjeg albuma Ekatarine Velike “Neko nas posmatra” iz 1993. godine, najmanje poznatog širokoj publici od svih Ekatarininih radova, kad je grupa izmijenila zvuk i snimila drukčiji, zreli album. Upravo promatran u paru s “Angel’s Breath”, pokazuje Mladenovićevu volju za istraživanjem i promjenama.

“Angel’s Breath” je i očita reakcija na rat u bivšoj Jugoslaviji koji se Mladenoviću toliko gadio da je potegao najdalje, čak do Brazila.

I toliko je dobar da bi mogao dobiti ulicu i u São Paulu, a ne samo u Zagrebu.

U nekim tekstovima reference su toliko jasne da ne ostavljaju dvojbe što je pisac htio reći. “Crv” sa stihovima “Slepi i gluvi, vi sebični ljudi. Što pravite buku bez reda i smisla. Bez zašto i zato, za koga i kako. (…) Vi ljudi bez pameti. Brazgotina, sanduk i crv. Obraz i dlaka i krv. Vi ljudi bez milosti”, “Metak” s pridruženim sirenama ili “Čaura”, kafkijanski promatraju ratno ludilo i promjene koje donosi.

“Courage” i “Assassino” donose govorne dijelove ženskih vokala na španjolskom jeziku, a zanimljive su kombinacije hipnotičkih ritmova, elektroničkih dodataka, vokalne mantre i gitarističkih sola koje “iskaču” iz zvučnika u maniri najboljih istraživanja na rock-sceni tih godina.

Album je ravnopravan proizvod dvojice autora, a među jedanaest tema nalaze se i neke zamalo hitoidne pjesme u tipičnoj Mladenovićevoj maniri koju je često koristio u Ekatarini velikoj, “Ogledalo” i “Crv” čak vuku na Šarla akrobatu, etno ukrasi stalno se isprepliću s rock-zvukom i elektroničkim dodacima, a tu su i tri kratke ambijentalne zavjese zvuka “40 Seconds of Love”, “Courage III” i “Madalena”.

Sve zajedno omeđeno je dvama višeminutnim poemama, “Praia Do Ventu Eternu” na početku i završnom “Velvet”, te decentno zapakirano u bijelu omotnicu koja uključuje i crno-bijelu fotografiju Mladenovića i Subotića (objavljujemo je uz ovaj tekst), autora Vladimira Radojčića, dok unutrašnje korice ovitka krasi i ilustracija Zorana Janjetova, autora omota izvornog izdanja albuma iz 1994. godine.