Ovaj neodoljivo zabavan primjer povijesnog surealizma napisan je u obliku dugog pisma koje Julije Bajamonti šalje svojoj supruzi Elizabeti. Radnja romana smještena je u kasno ljeto 1790. godine, kada Bajamonti, splitski glazbenik i književnik, dolazi u ljetnikovac obitelji Sorkočević. Umjesto očekivanog odmora, upada u spletke i urote revolucionarnih stremljenja, usporedivih s francuskim.
Autor je inspiraciju pronašao u figuri Julija Bajamontija, ili kako ga Srećko Jurišić sam opisuje, jednom od simbola poraza kulture u Dalmaciji. Kroz njegovu ličnost, prožetu poviješću koja životari, ali ostaje zanimljiva i jogunasta, Jurišić se upustio u istraživanje povijesnog razdoblja kroz prizmu kreativne mašte. „Prekopao sam kostur prošlosti i na njega nanio tkivo klonirano maštom“, komentira Jurišić opisujući proces istraživanja i pisanja.
Razvoj likova u Gajandri bio je jednako zahtjevan. Bajamonti se kroz roman susreće s labirintom zavjera i ekscentričnih likova. „Važno je bilo mnogo čitati, a još važnije zaboraviti pročitano kako bih tekst oslobodio od povijesnih tereta i omogućio mu da diše kroz izmaštane detalje“, dodaje Jurišić.
U kontekstu povijesne satire, Jurišić nije želio kritizirati pojedine gradove, već je kritički osvijetlio cijelo podneblje s njegovim primitivnim povijesnim načinima koje i danas opstaje. „Roman je smješten u prostor gdje Split i Dubrovnik figuriraju kao krave muzare loših vlasti koje su slijepe pred masovnim turizmom“, ističe Jurišić, pokazujući kako povijesni problemi nalaze odjeka u suvremenosti.
Odabir epistolarnog formata za Gajandru nije bio slučajan. "Htio sam vidjeti može li se napisati pismo dugo dvjesto i nešto stranica bez da se izgubi ritam naracije“, ističe Jurišić. Upakirati roman u jedno pismo. Može“.
Fantastični elementi poput osvetoljubivih patuljaka i duha Luke Sorkočevića obogaćuju priču, a autorova namjera bila je „lišiti čitatelja uvjerenja da je nešto stvarnije od nečeg drugog“. Proces je, kako kaže autor, sličan laganju: „Hinite da je nešto uistinu tako i netko će vam, barem na časak, pokušati povjerovati.“
U svom romanu Jurišić rekonstruira i izgubljen rukopis Marka Marulića. „Budući da od tog Marulićevog djela znamo samo naslov i činjenicu da je tu po prvi put spomenuta riječ „psihologija“ meni je to izgledalo kao pješčanik u kojeg je netko posjeo moje četverogodišnje ja i ostavio me bez nadzora. Nesvjesno sam gradio arhitektonski nemoguće.”
Sve ove slojeve Gajandre Srećko Jurišić majstorski prepleće, stvarajući roman koji nije samo literarno djelo, već i provokativan komentar na povijesne i suvremene društvene pojave, čineći ga nezaobilaznim tekstom za sve koji cijene književnost koja se ne boji istraživati granice.
Srećko Jurišić, rođen u Splitu 1979. godine, talijanist i prevoditelj, predaje na Filozofskom fakultetu u Splitu, Umjetničkoj akademiji u Splitu i Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Živi u Splitu s obitelji. Njegov roman Gajandra, iznimna je satira koja dotiče revolucionarne teme i društvenu dinamiku, prožeta surealističkim elementima i bogata humorom.