Dok Bosnu i Hercegovinu očekuju novi, mukotrpni i neizvjesni pregovori o novom ustavnom uređenju, zbog različitih interpretacija dosadašnje hrvatske politike prema BiH, od kojih je najglasnija ona o Tuđmanovoj podjeli i dogovoru s Miloševićem, njegov najstariji sin prof. dr. Miroslav Tuđman upravo je u izdanju zagrebačkog “Slova M” objavio pozamašnu knjigu “Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995.”.
Točnije, Tuđman je napisao predgovor te je prikupio 227 dokumenata koji se odnose na ustavno uređenje BiH. Tuđman napominje da su “ovi dokumenti materijalni dokazi o političkim koncepcijama za uređenje BiH i pravnim prijedlozima ustavnih rješenja te su u svakom slučaju nužna pretpostavka za prosudbu političkih, pravnih, vojnih, i socijalnih zbivanja u BiH kako bi se utvrdile činjenice i spoznala istina o hrvatskim, bošnjačkim, srpskim interesima i ciljevima”.
Nije objavljen
No, kako protumačiti činjenicu da u Narodnim novinama nije objavljen jedan
od ključnih dokumenata Republike Hrvatske u odnosima s BiH, a to je međunarodno
priznanje susjedne države koje je 7. travnja 1992. potpisao F. Tuđman. Štoviše,
tog dokumenta, utvrdio je M. Tuđman, nema ni u arhivi Ministarstva vanjskih
poslova!
Stoga je ova zbirka dokumenata i te kako dragocjena jer su sad na jednom
mjestu objavljeni svi ključni dokumenti o toj temi, pa bi ih svi koji pišu
i govore
o BiH prije toga trebali dobro proučiti.
Oni su i te kako važni i u sadašnjem trenutku u kojemu se nalazi BiH jer svaki novi dokument koji je rađen radi ustavnog uređenja BiH nosio je dijelove prijašnjih sporazuma, pa tako i Daytonski, a zacijelo će tako biti i s budućim. M. Tuđman se posebice u uvodu potrudio pokazati da nije bilo dvostruke hrvatske politike prema BiH, da je njegov otac bio uvijek za cjelovitu BiH, ali i za zaštitu tamošnjih Hrvata, za razliku od A. Izetbegovića koji je, kako upozorava uvodničar, varao i lagao na sve strane.
Bošnjačka prijevara
Tako podsjeća kako je bošnjački vođa prevario i međunarodnu zajednicu i
Srbe i Hrvate kod međunarodnog priznanja koje mu je trebalo kako bi svaki
prijedlog
suprotan njegovu o uređenju BiH proglasio agresijom.
Ili, tezi o hrvatskoj agresiji na BiH M. Tuđman suprotstavlja niz podataka:
“Stratezi optuživanja Hrvatske za agresiju i međunarodni sukob u BiH
inzistiraju na udjelu
HV-a u sukobu HVO-a i ABiH, a prešućuju koliki je bio udio Muslimana-Bošnjaka
iz Hrvatske vojske u Armiji BiH, odnosno Muslimana-Bošnjaka poslanih
iz Hrvatske u ABiH. Prema službenom dokumentu Personalne uprave MORH-a,
u
Hrvatskoj vojsci
bilo je 928 Muslimana, od kojih je dobar dio prešao u ABiH. Hrvatska
je dopuštala ustrojavanje i obuku postrojba TO BiH na svom terenu:
27. lipnja
1992. u
Klani kod Rijeke ustrojena je 7. krajiška brigada; na Zagrebačkom velesajmu
30. svibnja
1992. ustrojen je 1. krajiški bataljun odakle je otišao u Travnik.
Koncem 1992. Armija BiH traži od Ministarstva obrane RH da pomogne u mobiliziranju
vojnih
obveznika iz BiH, koji se nalaze u Hrvatskoj. Izetbegović osobno traži
dodatnu izobrazbu za 22 pilota MiG-ova i helikoptera za potrebe TO
BiH.
Cijelo vrijeme
rata, i u vrijeme sukoba HVO-a i ABiH, oko 15.000 ranjenika Muslimana-Bošnjaka
liječeno je u hrvatskim bolnicama.”
Činjenica je da se u dnevnoj politici i medijima često ne rabe dokumenti
jer su smetnja zamišljenim i potrebnim tezama. No, ove je dokumente
nemoguće zaobići,
slagali se s M. Tuđmanom ili ne.