Georgij Paro je hrvatski John Ford, rekao je na promociji Parove knjige “Pospremanje” Nino Škrabe u prepunom vrtu Zagrebačkog kazališta lutaka. Knjigu je objavio Disput, a glazbeno su je obogatili Parovi dubrovački suradnici Drago Mlinarec i Ibrica Jusić. Na naslovnici knjige je Parov portret, rad Mersada Berbera.
Pišete li o teatru ili o sebi?
Pišem uvijek istu knjigu, o uzavreloj situaciji u radu na nekom komadu. Jedino o sebi ne pišem. Posao redatelja je posao s velikim brojem ljudi. Ako ima nešto o meni, to je kroz suradnju s tim ljudima.
Spremate li neke projekte?
Vrijeme čini svoje. Na mladima je red. Radim prorijeđeno, a koji se put pitam jesam li nekome na putu. Velikih projekata nemam. Ali dogovorio sam da ću raditi Fadila Hadžića u Kerempuhu. To je šezdeseti Fadilov naslov koji se igra. Moguća je i suradnja sa Škrabeom i komadom “Idu svati” koji bi radili za HNK Varaždin. U Americi ću raditi Genetov “Paravan”.
Bili ste intendant, a izbor jednog intendanta danas je prva vijest. Je li ta pozicija doista tako važna?
I o meni kao intendantu mnogo se pisalo, često i negativno. Izgleda da je u to vrijeme kazalište bilo važno, premda je vrijeme bilo ratno pa poslijeratno i tranzicijsko. Poslije toga interes za kazalište malo je splasnuo. Sad se ponovno uskovitlao. No tu je u igri priča s mnogo više politike. Nije u pitanju samo intendant i njegova osobnost, nego se tu lome i politička koplja. Jako bi trebalo razmisliti tko može biti intendant. No priča nije završena.
Govori li taj slučaj da nemamo kriterija?
Naslijeđena formula kazališta stalno se obnavlja, a zapravo se urušava. Ne zadovoljava današnjicu. Sve se promijenilo osim kazališta.
Postoji li kazališna struka?
Struka se stvara školovanjem i praksom. Kazalište je potpalo pod novu situaciju u kojoj vjetar puše iz Amerike. Izjednačava se kazalište i život. Životni element ulazi u kazalište i postavlja se pitanje treba li nam školovani glumac ili je bolje uzeti nekog s ulice, treba li nam školovani režiser ili menadžer. Prošao sam kroz američko alternativno kazalište. Tada su riječi izgubile smisao, a smisao su im oduzeli političari i marketing. Govorilo se tijelom, jer tijelo ne laže. Radili su teatar koji smo nazvali fizičkim i pretvorili ga u gimnastiku. No, oni su ga radili s dubokim socijalnim, političkim i umjetničkim smislom. Došli su do spoznaje zašto neće riječ. Mi smo to imitirajuće preuzimali pa se bojim da ćemo i sada izimitirati neku Europu, a nećemo doći do teatra kakvog želimo.