\"Čudno je vse to v nas, draga moja dobra Beatrice, neverjatno čudno\", kaže Leone Glembay udovici svoga brata, časnoj sestri Angeliki. Tako počinje njihova rasprava o dvije naravi ljudske spoznaje, tako počinje Krležina drama \"Gospoda Glembajevi\" u slovenskom prijevodu Andreja Inkreta, s netaknutim njemačkim interpolacijama.
Na crnoj pozornici Drame Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani samo je jedna fotelja, jedno drveno postolje sa starinskim telefonom i iznad svega, poput tri mjeseca koji prolaze kroza svoje mijene, tri sata koji mjere vrijeme predstava. Zato svi u gledalištu znaju da je od početka prošlo više od četiri sata kada petnaest minuta poslije ponoći sobar Glembajevih objavi: \"Gospod doktor so zaklali baronico\".
Između dviju citiranih rečenica redatelj Ivica Buljan i dramaturginja Mojca Kranjc nisu pomaknuli, uklonili ili dodali ni jednu riječ, ni jedan zarez. Poruka i pouka: Krležina je drama remek-djelo koje samo treba znati postaviti. I odglumiti. Radio Slovenija subotnju je premijeru već proglasio vrhuncem sezone, a kad su završile ovacije, u publici nisam sreo nikog tko ne bi uz takvu predstavu prosjedio još koji sat.
Za tako moćan doživljaj krvavo aktualnoga Krležina teksta, kao i za provedbu Buljanove pedantne, koncentrirane i u psihološkim nijansama virtuozne redateljske partiture, najzaslužniji su, naravno, fantastični glumci duboko uronjeni u tu krvavu kupku pohlepe, razvrata, bešćutnosti i živčane rastrojenosti.
U svojoj odmjerenosti Ivo Ban je kolosalni Naci Glembay. Nataša Barbara Gračner barunica Castelli svakim izlaskom osvaja cijeli kozmos, Leone Marka Mandića ostvaruje četverosatnu gradaciju tempirane bombe, Tina Vrbnjak kao Angelika eterično je čudo koje je uletjelo u predstavu tjedan dana prije premijere. Ne samo vizualan, nego i sjajan konceptualan doprinos dao je Dalibor Martinis scenografijom koja iz čina u čin raste te futurističkim preludijima i glazbenim epilogom koji izvodi Ditka Haberl. K tomu sjajni kostimi Ane Savić-Gecan, potmula glazba Mitje Vrhovnika Smrekara, šminka, svjetlo... Treba ići u Ljubljanu.
gledao sam par predstava ivice buljana i sve su bile upečatljivo ispod razine, tako da ovom novinaru ništa ne vjerujem.