Koliko su kiparice u 19. pa i u dobrom dijelu 20. stoljeća bile rijetkost, i ne samo kod nas, potvrđuju i fotografija i vijest objavljene u časopisu Prosvjeta 1898. godine o ruskoj kiparici nastanjenoj u Beču Terezi Ries Fjodorovnoj, inače privatnoj učenici Edmunda Hellmera, ujedno i profesora Ivana Meštrovića na bečkoj Akademiji. Ispod spomenute fotografije na kojoj Fjodorovna portretira Marka Twaina piše: "Riedko se žene bave kiparstvom, ali još redje postaju znamenitim u toj struci."
U Zagrebu, pak, u listopadu 1907. upisani su prvi polaznici kiparstva i započinju prva predavanja na onome što će kasnije postati današnja Akademija likovnih umjetnosti (ALU). Glavne predmete u sklopu 1. kiparskog tečaja školske godine 1907./08. drži Robert Frangeš Mihanović, ujedno i ravnatelj škole. Upisano je deset đaka, među kojima i Mila Wod – prva hrvatska kiparica koju je povijest umjetnosti slučajno ili namjerno zaboravila. Pravda je sad djelomično ispravljena. Njezinu radu, prosvjetiteljskoj djelatnosti, životu i imenu novu valorizaciju monografijom "Mila Wod – prva hrvatska kiparica" u izadnju ogranka Matice hrvatske u Petrinji dala je Darija Alujević. Na petstotinjak stranica obogaćenih fotografijama piše ne samo o Mili Wod već se dotakla i općeg prešućivanja žena u povijesti umjetnosti, položaja umjetnica krajem 19. stoljeća, života i rada onih koje nikada nisu iskočile iz sjene jakih muževa poput Helene Valdec, Ženke Frangeš i Ruže Klein Meštrović. Ta znanstveno potkrijepljena monografija rezultat je doktorske disertacije Darije Alujević koju je obranila 2020. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ali nosi i notu privatnog interesa.
– Osim mog osobnog afiniteta prema kiparstvu i temi položaja umjetnica prve polovine 20. stoljeća, kao širi kontekst zanimao me i odgovor na pitanje tko su bile prve kiparice i primijenjene umjetnice u Zagrebu. Činjenica da je Mila Wod bila prva akademski školovana kiparica koja se cijelog života aktivno bavila kiparstvom dala joj je poseban i važan status. Osim toga, nije nebitna ni činjenica da je Mila Wod bila dio moje obiteljske povijesti, naime ona je bila prva supruga moga djeda po majci, kipara Viktora Samuela Bernfesta – kazala nam je Darija Alujević.
Sama Mila Wod (1888. – 1968.) rođena je u Budimpešti kao Ludmila Wodsedalek, otac joj je bio Čeh Henrik, kuhar, a majka Hrvatica Maria Beck iz Donjeg Miholjca. Zanimljiv je podatak da je Maria Beck, njezina majka, bila sestrična pjesnika Augusta Harambašića, čiju je spomen-ploču na njegovoj rodnoj kući u Donjem Miholjcu izradila upravo Mila Wod 1919. godine.
– Iako je rođena u Budimpešti i rano je djetinjstvo provela u Požunu (Bratislavi), najveći dio života bila je u Hrvatskoj – od Varaždina, gdje pohađa Višu djevojačku školu, preko Zagreba, gdje se školuje prvo na Obrtnoj školi, a potom od 1907. i na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u prvoj njezinoj generaciji. Nakon kraćeg boravka u Pragu započinje svoj pedagoški rad prvo u Petrinji od 1920. do 1933., zatim u Karlovcu od 1933. do 1938., nakon čega je ostatak život provela u Zagrebu. Za svoju sklonost umjetnosti sama je nerijetko isticala važnost uloge djeda po majci Dragutina Karla Becka, koji je bio licitar, što je ostavilo traga na nju i već je u djetinjstvu zainteresiralo za modeliranje. Presudnu ulogu u njezinu opredjeljenju za kiparstvo odigrao je kipar Robert Frangeš Mihanović, kasnije njezin učitelj, koji je, vidjevši njezine prve kiparske radove, rekao da "mora ostati uz kiparstvo" i upisati se u umjetničku školu – govori Alujević.
Posebna priča je i ime Mile Wod koje je na mnoga mjesta upisano pogrešno.
– Da, njezino, možemo reći umjetničko ime jest Mila Wod, a nastalo je skraćivanjem njezina punog imena i prezimena (Lud)mila Wod(sedalek). S tim svojim "skraćenim" imenom i prezimenom prvi je put nastupila 1914. na izložbi sa slikaricom Nastom Rojc u Beču u Udruženju likovnih umjetnica Austrije. Taj skraćeni oblik sugerirala joj je upravo Nasta Rojc smatrajući da će njezino dugo ime i prezime biti teško pamtljivo. Skraćeni oblik Wod često je izazivao pomutnju, pretpostavljam prvenstveno kod lektora, još za njezina života, te su taj oblik često pretvarali u Wood, što pogrešno sugerira anglosaksonsko porijeklo. Sama kiparica taj oblik nikada nije koristila, no takav je oblik, nažalost, ušao i u leksikografska izdanja i uvriježio se te ga je i danas jako teško ispraviti pa se nadam da će ova knjiga i tome pridonijeti. Treba istaknuti, jer je i to slabo poznato, da je njezino "službeno" ime nakon udaje za kipara Bernfesta pa sve do smrti bilo Mila Bernfest – ističe autorica monografije nižući još nepoznatih ili nejasnih činjenica do kojih je došla istražujući Milu Wod.
– Već sama teza da je ona bila prva akademski obrazovana kiparica nekako je svima promakla, a bitna je povijesna činjenica. Budući da su, dakle, njezin život i djelo bili tek djelomično poznati i istraživanje je donijelo mnogo toga što je upotpunilo sliku, od cijelog niza do sada nepoznatih radova koji su razvrstani u opsežan katalog na kraju knjige, do primjerice do sada neviđenih fotografija postava njezine izložbe 1918. u zagrebačkom Salonu Ullrich ili korespondencije s književnicom Zofkom Kveder i niza do sada nepoznatih dokumenata. Svi ti naoko mali dijelovi mozaika gradili su i upotpunjavali podatke o njezinu životu i radu koje sam detaljno istražila i sada skupila na jednom mjestu – dodaje.
Mila Wod na zagrebačkoj akademiji studira u nimalo lako vrijeme za žene. Početak 20. stoljeća doba je kada se žensko bavljenje umjetnošću uglavnom smatra razonodom, a crtanje i slikanje tek nužnim dijelom odgoja djevojaka iz viših društvenih slojeva.
– Važno je napomenuti i da na dobar dio europskih likovnih akademija ženama tada nije bio dozvoljen ravnopravni upis do iza Prvog svjetskog rata. Zagrebačka Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt, danas ALU u Zagrebu, tada je ravnopravno primala i ženske polaznice čime se svrstala među naprednije, no unatoč tome nisu izostajala negodovanja i mizogini stavovi da to nije preporučljivo ni potrebno. Osim toga, kiparstvo se tradicionalno smatralo "muškom" vještinom pa je takav odabir bio još teži. Uz sve to bili su vrlo rasprostranjeni kvazifilozofski stavovi temeljeni na popularnoj knjizi austrijskog filozofa Otta Weinigera "Spol i karakter" da je žena manje kreativna od muškarca te da bi se trebala posvetiti isključivo primijenjenoj umjetnosti. Da ne govorimo da se početkom 20. stoljeća djevojke uglavnom educiralo i pripremalo da budu dobre supruge, majke i kućanice. U takvom duhovnom okruženju izabrati umjetnost kao poziv sigurno nije bilo jednostavno, pri čemu nije bila zanemariva ni financijska nesigurnost – kaže Alujević.
No ustrajnošću i evidentnom hrabrošću, ali prije svega ogromnim talentom kojem se naklonio čak i veliki Rodin, Mila Wod je uspjela. Kada već spominjemo francuskog kiparskog maga, valja napomenuti kako je Wod imala jedinstvenu priliku da kao dvadesetpetogodišnjakinja osobno upozna Augustea Rodina, kipara koji je zasigurno utjecao i na njezin rad.
– U zimu 1912. na 1913. Mila Wod boravi u Parizu zahvaljujući stipendiji Odjela za bogoštovlje i nastavu, sa zadatkom izrade danas izgubljenog reljefa Vuga za Višu djevojačku školu u Zagrebu (danas Klinika za traumatologiju). Tijekom boravka u Parizu, zahvaljujući posredovanju jednog bračnog para, otvorila joj se mogućnost da posjeti Rodinov atelijer. Sa sobom je ponijela svežanj fotografija svojih kiparskih radova, a Rodin se zagledao i bio zadivljen upravo reljefima dječačića, putta pismenosti, koji se zajedno sa reljefima grčkih filozofa i danas nalaze u drvenim oplatama glavne čitaonice Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu na Marulićevu trgu. Potaknuo ju je na daljnji rad, a ona sama napisala je i objavila dva nadahnuta članka o tom susretu – otkiva Alujević.
U godini početka Prvog svjetskog rata, 1914., zajedno s Nastom Rojc i ženskim udrugama za očuvanje tekstilnih rukotvorina Mila Wod izlaže u Beču. Ta bečka izložba otvorila je međunarodni interes za njihov rad.
– Naime, Mila Wod je nakon izložbe prodala modele reljefa svojih putta gospođi Wittgenstein iz obitelji poznatog Meštrovićeva mecene Karla Wittgensteina. Nažalost, rat je prekinuo taj međunarodni put i uspjeh. Kasnije, godine 1918., održala je svoju veliku i uspješnu samostalnu izložbu u poznatom zagrebačkom Salonu Ullrich u Ilici. Isto tako, kada Nasta Rojc s Linom Virant Crnčić 1927. inicira osnivanje Kluba likovnih umjetnica u Zagrebu, prvog ženskog umjetničkog udruženja, Mila Wod pristupa Klubu. Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se uglavnom sakralnom umjetnošću, u tom periodu izradila je među ostalima i skulpture sv. Nikole Tavelića i sv. Marka Križevčanina koje se i danas nalaze na bočnim oltarima crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije u Mariji Bistrici. Od 1943. do 1945. službeno je bila zaposlena u tada osnovanoj crkvenoj ustanovi Nadasve (Naša draga svetišta) koja se između ostalog bavila izradom i distribucijom liturgijskih predmeta i devocionalija iz čije se prodaje financiralo uređenje prvenstveno bistričkoga svetišta. Nadzirala je ljevaonicu na Kaptolu te i sama izrađivala skulpture za sabirne akcije Nadasve – kaže Alujević.
Od 1934., kada počinje razvijati ideju osnutka Katoličke umjetničke radionice u kojoj bi domaći autori izrađivali skulpture i opremu za crkve, počinje i njezina sve veća posvećenost sakralnom. Štoviše, godine 1937. pristupa Trećem redu sv. Franje, a uskoro upoznaje i Alojzija Stepinca, čiju će kasnije izraditi i posmrtnu masku, svoje možda javnosti najpoznatije djelo.
– Pretpostavljam da je Stepinca upoznala tijekom posjeta i izrade skulpture Krista s anđelima za Mariju Bistricu 1941. godine. Tijekom pedesetih godina izradila je skulpture za grobnu kapelu u Krašiću, Sedam Gospinih žalosti, koju čini šest medaljona i središnja skulptura Pietà. Tijekom njegova boravka u pritvoru u Krašiću često ga je posjećivala. Nakon njegove smrti pozvana je da izradi posmrtnu masku kardinala, čime se upisala u povijest – govori autorica koju pitamo u kojem aspektu života Mile Wod treba tražiti uzrok tog njezina potpunog povlačenja u duhovnost?
– Mislim da je prije svega riječ o duboko intimnoj potrebi i iskrenoj vjeri. Godine 1935. napisala je tekst "Kršćanstvo i umjetnost" u kojem piše da smatra da je antička umjetnost "stvorila tek idealnu ljepotu koja ne donosi istinsku patnju i bol", već u tome uspijeva tek kršćanska umjetnost. Mnogi su to ranije povezivali s tragičnom smrću njezina mlađeg sina Gjure (Jurice) u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata, no to je započelo znatno ranije, ali sigurno da joj je pružalo utjehu nakon takve tragedije – smatra Darija Alujević.
Godine 1929. Mila Wod postaje i prva žena u Hrvatskoj koja radi nečiji javni spomenik – Stjepanu Radiću u Petrinji, čije podizanje grad Petrinja pokreće odmah nakon Radićeve smrti 1928. godine.
– Oformljen je odbor koji zadatak izrade spomenika dodjeljuje Mili Wod. Ona u to vrijeme već osam godina živi i djeluje kao nastavnica i kiparica u Petrinji, što je dovelo do toga da upravo ona bude izabrana za taj posao. Taj spomenik imao je dramatičnu sudbinu, iako je izrađen 1929., u Petrinju je na Trg Stjepana Radića postavljen tek 1936., nakon čega je 1963. preseljen u park, a najteže je prošao tijekom Domovinskog rata kada je za okupacije Petrinje oštećen i nakon toga zakopan u nedalekom zaselku. Pronađen je i obnovljen 1999. te vraćen na svoje prvobitno mjesto – Radićev trg u Petrinji, gdje je neoštećen prošao i razorni potres 2020. i ondje stoji i danas – kaže Alujević.
Uz Milu Wod, kiparice koje su djelovale u Zagrebu i prisutne su na izložbama Hrvatskog društva umjetnosti u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, a o kojima je u monografiji također riječ, su Renée Vranyczany-Dobrinović i malo starija Helena/e (Lona) Zamboni von Lorberfeld. Iako naših korijena, obje su svoje živote i karijere provele u Austriji i Njemačkoj.
– Renée Vranyczany-Dobrinović vrlo je zanimljiva iako isto gotovo zaboravljena kiparica čija djela se danas mogu naći na svjetskim aukcijama. Treba spomenuti i da su Ženka Frangeš, Helena (Jelka) Valdec i Ruža Meštrović Klein, supruge znatno poznatijih kipara, sve tri bile nadarene za kiparstvo. Od njih tri aktivno je izlagala samo Ruža Klein Meštrović. Uz Milu Wod treba posebno izdvojiti i Ivu Simonović, kasnije udanu Despić, također vrlo talentiranu kiparicu prve generacije zagrebačke škole koja 1919. odlazi u Sarajevo postavši tako prva školovana kiparica u BiH. U Sarajevu je prije nekoliko godina u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti organizirana izložba njezinih djela iz fundusa Umjetničke galerije BiH. Uglavnom, najveći problem naših kiparica prvih desetljeća 20. stoljeća je nedostupnost opusa, osim toga nerijetko su se umjetnošću bavile bez javnih nastupa, kao primjerice Antonija Koščević udana Tkalčić ili generacijski starija Hermina Ferić, ali javljaju se imena kao Ludovika Valić, Greta Turković, čije opuse detaljnije tek treba istražiti – govori Alujević pa dodaje da je slična situacija s kiparicama i na europskoj razini.
– Uvijek je bilo znatno manje kiparica nego slikarica, čemu razlog ne treba tražiti samo u predrasudama, već i u fizičkom naporu i skupoći materijala. Uglavnom, vjerojatno je njezina najpoznatija suvremenica u europskim razmjerima bila dva desetljeća starija Camille Claudel (1864.-1943.), Rodinova učenica i muza. Iza nje ide također sasvim zaboravljena i ponovno rehabilitirana Teresa Ries Fjodorovna (1866.-1956.). Kako god, umjetnice se danas polako vraćaju u fokus kroz nacionalna istraživanja. Problem je što ih se nerijetko izostavljalo iz općih pregleda umjetnosti pa se teško dobiva uvid u njihovo djelovanje. Zadnjih desetljeća sve je veći trend proučavanja zaboravljenih opusa umjetnica s kraja 19. i iz prve polovice 20. stoljeća, pa su održane i brojne izložbe na tu temu poput one 2019. u Beču Stadt der Frauen – Künstlerinnen in Wien 1900.-1938. u Belvedereu – veli Alujević.
Mila Wod svojom je pionirskom ulogom zapravo otvarala put sljedećim generacijama potvrđujući da joj je kao ženi ipak moguće raditi i baviti se kiparstvom cijeli životni vijek. Na neke od budućih umjetnica doista je i utjecala, primjerice na slavnu Mariju Ujević Galetović koja je često isticala kako je prvi dodir s glinom i modeliranjem u djetinjstvu imala upravo kad joj je nastavnica bila Mila Wod, što je utjecalo na njezinu opredijeljenost za kiparstvo.
– U slučaju Mile Wod i njeno izmicanje iz glavne umjetničke struje pridonijelo je njezinu zaboravu. Naime, ona se već od tridesetih godina, kao što smo napomenuli, sve intenzivnije posvećuje sakralnoj umjetnosti, što nastavlja i tijekom Drugog svjetskog rata pa sve do smrti, a u to vrijeme sakralna umjetnost svakako nije bila poželjno ni popularno područje umjetničkog djelovanja. To je bio njezin svjesni odabir, što potvrđuje i činjenica da je od četrdesetih godina vrlo rijetko izlagala. Posljednju izložbu za života imala je 1963. godine u Dijecezanskom muzeju u Zagrebu, što je u javnosti prošlo gotovo neopaženo – zaključila je Darija Alujević.