Kerempuh koji puca po šavovima - tako je izgledala subotnja premijera “Gospođe ministarke” Branislava Nušića, u režiji Olivera Frljića, s Elizabetom Kukić u naslovnoj ulozi. Nušić se tako (nakon ovoljetnih Brijuna) nakon dugog vremena vratio u hrvatsko kazalište, ali mnogi su zapravo došli vidjeti novu provokaciju redatelja u čijim se predstavama povraća po srpskim zastavama i ime Hrvatska ispisuje giljotiniranim kokošjim vratovima. To su oni koji ne prate Frljićev rad, već površno znaju njegove medijske odjeke. “Gospođa ministarka” novi je veliki hit kazališta Kerempuh, upravo zato jer se redatelj u potpunsoti stavio u službu tog teatra (baš kao što je to napravio i u Žar ptici), predstava na kojoj će se publika od srca smijati. To što likovi govore srpski samo će pridonjeti općem urnebesu, a malo će se tko sjetiti gospođe ministarke koju smo još jučer gledali kako posjećuju muža u Remetincu.
Frljić se čuva bilo kakvih paralela s današnjicom i jednostavno radi Nušića. Njegova je “Gospođa minstarka” vodvilj s pjevanjem, bez pucnjave. Pjevaju se starogradske srpske, pleše kolo, a “Evo banke cigane moj” glavni je glazbeni motiv predstave, koji zvuči kao da se netko poigrao s brzinom starinskog gramofona i pustio pjesmu u furioznom tempu. Baš u njemu protiče i cijela predstava, uz mahnito kretanje likova na sceni.
Elizabeta Kukić svojom ulogom sve drži na okupu, iako često upada u čistu karikaturu, no tako je njen lik i pisan. Glumački joj najbolje parira Borko Perić, dok su ostali i previše u vlasitoj maniri, ponavljaju svoje druge kerempuhovske uloge, pa je tako Hrvoje Kečkeš na trenutke lik iz “Krletke”, ali i onaj iz “Poskokove drage”, baš kao i Ana Maras. Neki su u bunar bacili i rad na spskom jeziku (savjetnik Bogdan Dilkić), pa im se ispod tankog sloja srpskog čuje uobičajeno kajkanje.
Ovo je i prva domaća predstava s titlovima. Do sada smo titlove gledali na gostujućim predstavama. I naravno, kada Burgtheater iz Beča igra Shakespeareovog Otella trebaju nam titlovi. Prijevod “Gospođe ministarke” Frljić objašnjava potrebom da se uključi u raspravu o tome treba li prevoditi jezik koji nam jest stran, ali koji Hrvati razumiju bez imalo muke. Naravno, na ovu temu polemike tek slijede, počevši od onog što je i nemoguće prevesti na hrvatski, jer “cilindar pod miderlukom” samo je “cilindar ispod sofe”.
bravo za frljica sto je napokon shvatio da nam trebaju hrvatski titlovi na latinici. jos da se sjetio prevesti te latinicne tilove na srpsko cirilicne to bi bilo stvarno prekrasno, civilizirano i kulturno. no posto je frljic samo jos jedan (od) lokal-patriot povlaka sovinista, on to nije ucinio. mene kao gradzanina ove zemlje to vrijedza. jer ne znam kako cemo u europu sa ovakvim sovinistima kao sto je to frljic.