Gospodska umjetnost majstora

Činilo se da se program doista može sastaviti vrlo mješovito. Bila je tu svojevrsna nepisana, ali poštovana obveza da se na neki način obilježi blagdan Svih svetih, ali je tu bila i prilika da se nakon mnogo godina baš u Velikoj dvorani Lisinski ugosti Eugen Indjić, jedan od dugotrajno odličnih pijanista svjetske kategorije. Tako je na filharmonijskom koncertu iz ciklusa Plava oktava jedan od najznamenitijih klavirskih koncerata, “b-mol Čajkovski”, kako se zna kolokvijalno reći, bio uokviren simfonijskom pjesmom “Danse macabre” Camillea Saint-Saënsa, dok je drugi dio večeri u cijelosti ispunio “Rekvijem” Gabriela Fauréa, čiji eterični posljednji stavak doista dočarava svoj naziv “In paradisum”.

Iskustvo dirigenta
Na čelu Filharmonije je, umjesto oboljeloga šefa-dirigenta Vjekoslava Šuteja, bio Pavle Dešpalj, jedan od bivših šefova, iskusan i nesvakidašnje pouzdan dirigent i skladatelj koji literaturu ima “u malom prstu” i spreman je u svakom trenutku osigurati djelima standardnog repertoara dostojnu prezentaciju. Za “Rekvijem” je bio angažiran i Zbor zagrebačkog HNK, kojega je pripremio također skladatelj Ivan Josip Skender, zaposlen na mjestu kazališnog zborovođe, te mlada blistava i muzikalna sopranistica Marija Kuhar-Šoša i bariton Alen Ruško pomalo stisnuta zapjeva, za što je teško ustanoviti je li posljedica odgovornosti posebne prilike ili trajnije stanje.

Trud Zbora HNK bio je očit, jer se nakon nedavne koncertne, teško izdržive izvedbe Puccinijeve “Turandot”, ponovo vrlo ljekovito našao na ogoljeloj sceni. I unatoč neujednačenosti i stanovitoj “prozirnosti” glasova te “individualiziranom” pjevanju, zacijelo napravio dobar korak naprijed. Dešpalj je “Rekvijemu” priskrbio dramatičnost velikih dinamskih raspona i izrazita kontrasta, a u discipliniranim nastojanjima orkestra valja istaknuti pouzdanu orguljašku podlogu Maria Penzara, s važnom ulogom upravo u završnom stavku, u jednoj od onih “lakih” dionica koje je uvijek teško donijeti uvjerljivo.

Prednosti otmjenosti
Elegantno je na početku večeri zazvučao Saint-Saënsov “Danse macabre”, jedna od njegove četiri simfonijske pjesme, pomalo neobično otmjena skladba u odnosu na naziv, s izrazito lijepo donesenim solom violine koncertne majstorice Sidonije Lebar. Otmjenost makabričnosti donekle govori i o duhu vremena potkraj 19. stoljeća i sredini gdje je nastala.

Bez imalo šminkerske poze, transparentno, moćno i gospodske geste, Eugen Indjić je u Koncertu za klavir i orkestar Čajkovskog plijenio jasnim konceptom koji ga stavlja u naoko jednostavnu poziciju “običnog” tumača skladateljskog zapisa. Dugovječnost njegova trajanja na svjetskoj pijanističkoj sceni u doba instant-zvijezda zacijelo leži i u glazbeničkom poštenju.