Obožavam raditi sa ženama, spremno otkriva redatelj Ivan Leo Lemo i kroza smijeh dodaje: \"One nikada ne moraju ići doma jer je neka važna utakmica!\" A Lemo upravo u maloj dvorani za probe na petom katu Gavelle (da, vjerovali ili ne, to kazalište ima i peti kat) priprema predstavu \"Harem\" i na sceni ima četiri glumice: Petru Dugandžić, Nelu Kocsis, Babaru Vicković i Eciju Ojdanić. Njihove su transformacije zadivljujuće. Bili smo na probi na kojoj se radila priča iz harema, ali i priča zvana – Babe. Način na koji četiri lijepe žene postaju nonice koje na nekom seoskom plotu ogovaraju sve živo i mrtvo pokazuje koliko glumačke energije i strasti donosi nova predstava koja nastaje u Kazalištu Moruzgva Ecije Ojdanić, a koja će premijeru imati u nedjelju 3. studenoga na sceni Vidre.
Starije od Sulejmana
Cijela je priča nastala je upravo po ideji redatelja Leme, a stara je već nekoliko godina, starija od hrvatske pomame za turskim sapunicama pa i za famoznim \"Sulejmanom\". Radnja počinje u pravom turskom haremu pa nas kroz pet priča vodi sve do seta pornofilma u Los Angelesu. Ideju Ivana Lea Leme u tekst nove drame pretvorila je dramaturginja Ana Tonković Dolenčić:
– Razmišljali smo je li loše da se naša predstave zove \"Harem\" jer znamo da će je svi povezati sa Sulejmanom, ali u konačnici ovo je priča i o vremenu u kojem mi danas živimo, pa tako i sapunicama koje ljudi gledaju. Stvari se naprosto preklapaju i povezuju, pa tako i naše bakice iz Dalmatinske zagore gledaju i komentiraju upravo turske sapunice. No oni koji će doći na ovu predstavu i očekivati spin-off \"Sulejmana\", bit će razočarani, kaže autorica i objašnjava vremenski slijed predstave:
– Priča počinje 1907. godine kada je rasformiran harem posljednjeg turskog sultana. Tu upoznajemo četiri žene i vodimo ih kroz predstavu koja se može \"čitati\" na više nivoa. Mi se tu bavimo i temama poput reinkarnacije ili prijenosa duše, ali netko tko nema senzibilitet za takve teme predstavu će pratiti kroz narativnu razinu u kojoj se promatraju haremi koji su se formirali kroz različita vremena i povijesne situacije. Dakle, riječ je o skupini žena koju je organizirao neki muškarac; to je pravi harem, ali i bordel u kojem se događa trafficking, što je vjerojatno najtočniji oblik harema koji danas poznajemo. No, tu je i situacija iz jedne marketinške agencije gdje žene rade posao po nalogu muškarca, zatim set pornofilma gdje žene snimaju ono što će uzbuditi muškarce, a tu su i babe u Dalmatinskoj zagori. One, naravno, nisu u klasičnom haremu, već su to udovice, žene ostale same na vrhu nekog brda i žive svoje dane osuđene jedna na drugu – kaže Ana Tonković Dolenčić. Objašnjava da priče zapravo idu u krug i na kraju se zatvara i čisti ta teška trauma koja se dogodila prije više od sto godina. Jedan od aspekata cijele priče jest i ta ženska povezanost koja se događa i u najtežim životnim situacijama.
Ivan Leo Lemo, koji je ujedno i umjetnički direktor Kazališta Moruzgva, naglašava da oni uvijek donose tu diskretnu angažiranost oko ženskih pitanja, pa je tako \"Harem\" s četiri glumice i dvadeset ženskih lica zapravo logičan slijed predstava \"Gola u kavezu\" i \"Bobočka\". On je u ovom trenutku i najbolji mogući sugovornik na temu kako nastaju predstave u izvaninstitucionalnom kazalištu:
– Evo, paralelno radim u HNK, gdje imam premijeru opere \"Ivica i Marica\". Naravno da tamo dvadesetak ljudi postavlja scenu, ali opet ništa nije slađe nego kad mi sami doteglimo kostime i postavimo ove cigle – kaže Lemo i objašnjava da je najslađe kada se u takvim uvjetima (kada sami kupuju kostime na Hreliću, kada jedva skupe neki novac za produkciju, nađu prostor u kojem će predstava igrati...) uopće uspiju dogurati do premijere.
Gdje naći pornouzore?
Glumice kažu da do premijere ima još mnogo posla. Sve, naravno, s nestrpljenjem čekaju \"seobu\" u Vidru, na pravu scenu, gdje će do kraja uigrati brzopotezne promjene kostima. Barbara Vicković, čiju smo babu koju smo vidjeli na probi morali pohvaliti, kaže da joj je to lik blizak po dijalektu te priznaje da joj je najteža transformacija u priči u kojoj je ona glavni lik:
– To je Lusy, glumica u pornofilmu. To je heroin chich, totalno nafiksana glumica koja je tik pred smrt i koja, naravno, ne želi raditi to što radi i što ju je proslavilo. Nju mi je bilo teško utjeloviti jer se nisam imali s kim identificirati. Po kome da glumim današnju djevojku koja u L.A.-u snima pornofilmove? To jest teško, ali našla sam detalje u kojima sam je mogla zavoljeti i prenijeti njen život na scenu.
Za razliku od nje, Petra Dugandžić kaže da se jako muči sa svojom babom jer joj je dijalekt stran, a treba pohvatati i tu masku žene od devedeset godina. I preostale dvije glumice kažu da ih redatelj drži u atmosferi \"nema panike\" te da će im videoklipovima osigurati vrijeme koje im treba za prelazak iz jedne u drugu priču i za promjenu kostima. Jedini momak na sceni – mladi Kazuhiro Tamari – tu je također da im omogući to potrebno vrijeme.
Ecija Ojdanić objašnjava koliko voli tu ideju nezavisnog kazališta:
– To je pravo histrionstvo, prvo počelo glume i glumca. Tu sve nastaje, daleko od svih institucija, i to je dokaz da nam za istinsku kreaciju nije potrebno jako puno birokracije i pomoćnog osoblja. Ovdje nemamo ni garderobijerku ni šminkericu, sve radimo sami, ali po meni i to ima svojih draži. Meni su osobno one vrijedne svake žrtve, pa je tako i dobar dio honorara iz \"Larina izbora\" završio u \"Haremu\".
I na samom kraju pitamo redatelja je li mu palo na pamet napraviti muški pandan ove priče – nekog tko u današnje vrijeme živi paralelne živote u dvije ili tri obitelji. On kroz smijeh odgovara da zna čovjeka koji ima pet (?!) takvih života, ali da se po njegovoj glavi trenutačno mota sasvim druga priča:
– Dogovaram za dogodine predstavu Mahabharata po slavnom epu, koji godinama proučavam i čije sam lokacije po Indiji obišao. Glavni ženski lik iz čije bih vizure napravio svoju Mahabharatu djevojka je koja ima pet muževa. To je priča na kakvu nigdje drugdje nisam naišao i zato je vrijedna truda – rekao nam je Ivan Leo Lemo.