HDP je u ozbiljnoj krizi, zabijaju se posljednji čavli u lijes literature

Raspisivanje natječaja za stimulaciju najboljih knjiga i prijevoda za 2019. i 2020. godinu na Dan hrvatske knjige 22. travnja izazvao je otvoreni bunt brojnih autora. Najviše spora izazvala su pravila o bodovanju knjiga po kojima se status najboljeg pisca, što im može donijeti 15.000 kuna, mora izboriti što većim brojem pozitivnih kritika, sudjelovanjem na festivalima i dobivanjem nagrada. Pisce je razbjesnila i činjenica da su pravila sastavljale njihove cehovske udruge, u prvom redu Hrvatsko društvo pisaca i Društvo hrvatskih književnika, ali i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. Peticiju protiv natječaja potpisalo je 200 autora, ali mlaka reakcija vodstva književnih udruga natjerala je dio nezadovoljnika na radikalne odluke: tako su Hrvatsko društvo pisaca napustili Jadranka Pintarić, Đurđa Knežević, Slađana Bukovac, Snježana Banović, Marijan Grakalić, Nenad Popović... O razlozima istupanja iz HDP-a razgovaramo s uglednom hrvatskom spisateljicom Slađanom Bukovac.

Izašli ste iz HDP-a. Je li točan dojam da razlog nije samo u čudnim propozicijama za stimuliranje pisaca i prevoditelja?

Nisam se mislila ispisivati u trenutku dok je Društvo u ozbiljnoj krizi, jer od toga nema koristi, samo se produbljuje šteta. Ali vodstvo je na takav način reagiralo, to jest nije reagiralo uopće na činjenicu da su članovi počeli odlaziti, da mi je postalo neugodno ostati i to gledati “iznutra”. HDP je cehovska udruga i, kako kod bilo koje druge udruge tog tipa, svrha joj je u prvom redu da se brine za dobrobit svojih članova te za dostojanstvo struke. Ove dvije stvari ne smiju ići jedna na štetu druge, da članovi biraju hoće li nešto novca u zamjenu za dostojanstvo ili pak dostojanstvo u zamjenu za novac. Udruga je upravo proizvela takvu konstelaciju. Pisci su već dugo jako zapušteni, unutar mehanizma u kojem je sve drugo podmireno, “voze” ili na taštini ili u nadi da će se dogoditi čudo, pa će biti bolje. To nije krivnja HDP-a, ali jednako tako se ne bi očekivalo da upravo Društvo zabija posljednje čavle u lijes literature.

Kako uopće vodstvo HDP-a komunicira sa svojim članovima?

O važnim stvarima ne komunicira nikako. Dojma sam da predsjedništvo Društva i Upravni odbor imaju znatno bolju komunikaciju s Ministarstvom nego s vlastitim članovima. Tako se može dogoditi da, na primjer, uopće ne reagiraju kad im više od 200 članova potpiše peticiju protiv natječaja čija su pravila sami sastavili, a da ne vide ništa zazorno u tome što ministrica izdaje priopćenje u kojem piscima poručuje da se na natječaje ne moraju prijaviti pa uopće neće imati problem. Na takav cinizam, da administracija može djelovati neometano ako je ne gnjave ljudi koje bi trebala servisirati, valjda bi trebalo imati odgovor.

Godinama je odluke o najboljim knjigama u ime Ministarstva kulture donosilo povjerenstvo koje je imenovala ministrica. Je li to ipak bio bolji model od ovog bodovanja?

Nema teorema po kojem se izračunava je li nešto dobro ili loše napisano, pa to je birokratska ludost. Najbolji model je onaj da procjenu donose ljudi s ozbiljnim autoritetom, koji se ne boje osobne odgovornosti. To su u prvom redu književni kritičari, a mogu biti i profesori književnosti, teoretičari. Naravno da se i tu mogu dogoditi propusti, ali ako pet nezavisnih kritičara procijeni da je nešto dobro ili nije, jako je teško tome protusloviti. Ideja da pisci procjenjuju jedni druge bila je pogrešna od početka, jer se neprekidno događa da onaj koji je u komisiji odobrava rukopis, ili nagradu, nekome tko će sjediti u idućoj komisiji, i tako u krug.

Kako ocijeniti koja je književna kritika pozitivna ili negativna?

Tako doslovno, to je naravno nemoguće, a i cijela je ideja s „bodovanjem“ kafkijanska. Po mom mišljenju, najproblematičnije je, a imam dojam da se upravo od toga većini pisaca koji su reagirali upalio alarm, što je u kriterijima izbrisana razlika između autora i knjige. Stvar je svedena na neku vrstu realityja; autori su poput cirkusanata koji su dužni dovoljno nastupati, i natjecati se, kako bi njihove knjige dobile legitimitet. Potpuno se pogubio kompas, i to nema nikakve veze s tim koliko je vodstvo HDP-a imalo vremena za sastavljanje pravila. Takve ideje ljudima koji se bave literaturom jednostavno ne smiju pasti na pamet, kao što nitko priseban ne pili granu, ili čak deblo, na kojem sjedi.

Očekujete li da će ministrica poništiti natječaj budući da je 200 autorica i autora potpisalo peticiju protiv njegovih propozicija?

Ne znam što će se dogoditi s natječajem, na njega se sama nisam mislila prijaviti, nego me je zgrozilo na što smo spali. Predizborno je vrijeme, ovo je nešto što je trebalo govoriti u korist, ali se okrenulo protiv Ministarstva i ministrice. Ako zanemarimo neugodan tajming, i tu zbrku za koju se ne zna kako će biti okončana, ovdje se nazire da Ministarstvo po pitanju književnosti nema ama baš nikakvu strategiju. Jedan od simptoma toga je da, recimo, u ovim propozicijama natječaja koje je u stvari najjednostavnije gledati upravo kao simptom stanja, kao gotovo najplodonosniju „kategoriju“ za pribavljanje bodova imamo literarne nagrade privatnih korporacija. Bez i najmanje namjere da te nagrade na bilo koji način omalovažavam, ipak mi je malo neprirodno da jednoj državi ono što je važno za njezinu kulturu sugeriraju, a pomalo i određuju, tvrtke za preradu kave i telekompanije.

Hrvatska Vlada je na prijedlog Ministarstva kulture i medija ovu godinu, ničim izazvana, proglasila Godinom čitanja. Što vi kao autorica imate od te proklamacije?

Naravno da nemam ništa. Godina je čitanja, a ne pisanja. Da pisanje ima bilo kakve veze s čitanjem, po ovoj bi novoj logici i trendovima trebalo sudski dokazivati.