Zagreb je svoje prvo kazalište, otvoreno 1834. godine, dobio – na lutriji. Odnosno, senzacionalni dobitak od 30 tisuća dukata osvojen na bečkoj lutriji u izgradnju kazališta uložio je zagrebački trgovac Kristofor Stanković.
Navodno je, kaže jedna od legendi, ta dobitna srećka ostala kao jedina neprodana u Stankovićevoj trafici na Markovu trgu, a on ju je zadržao, da se ne baci. Kako god bilo, kada kažem da je Zagreb svoje prvo kazalište posredno dobio na lutriji, nipošto ne želim reći da se gradska i građanska kultura u njemu počela razvijati pukom srećom i da tko zna kakva bi i danas palanka bila naša metropola da nije bilo te sudbonosne srećke bečke lutrije. Jer, te kulturne potrebe i težnje građanstva morale su postojati i ranije da bi poduzetni Stanković u njih odlučio investirati dio svog dobitka.
Najkonkretniji i najljepši izraz tih potreba i težnji bilo je 1827. godine osnivanje Zagrebačkog filharmonijskog društva, što je prijevod latinskog Societas filharmonica zagrebiensis. Germanofilski purgeraj zvao ga je od milja Musikverein. Narodnopreporoditeljske težnje sredinom 19. stoljeća odrazile su se u nazivima “Skladnoglasja družtvo zagrebačko” (1847.) i “Družtvo prijateljah muzike u Zagrebu” (1851.). Imena su se mijenjala, ali društvo je kontinuirano radilo na glavnom cilju jasno upisanom u statut pri samom osnivanju: izobrazbi i podizanju glazbenog ukusa članstva. Glazbena škola, koja je poslije prerasla u konzervatorij pa u Muzičku akademiju, bila je najzaslužnija što je na pozornicu onog Stankovićeva kazališta s vremenom, umjesto gostujućih njemačkih i talijanskih putujućih umjetničkih družina, počelo izlaziti sve više hrvatskih glazbenika s djelima hrvatskih skladatelja.
Među osnivačima, pokretačima i pionirima tog društva bili su i tada najškolovaniji zagrebački glazbenik Karlo Wisner von Morgenstern, skladatelji i virtuozi Ivan Padovec i Ferdo Livadić, ali i trgovac Đuro Popović i suci Franjo Čačković Vrhovinski i Dragutin Klobučarić. Bila je to, dakle, opća, javna, građanska stvar. Tako se Zagreb, prepisujem i dalje iz kronike društva, pridružio drugim gradovima Habsburške Monarhije u kojima su se građani okupljali u glazbenim društvima, kao što je bilo u Ljubljani 1794., Beču 1812. te u Rijeci i Varaždinu, gdje su društva također utemeljena 1827. godine.
Govorimo o društvu koje se od 1876. godine nalazi u vlastitoj zgradi, izgrađenoj u prvom redu prilozima građana, svojih članova i vlastitim prihodima. A srce te zgrade od početka je bila i prva prava zagrebačka koncertna dvorana. Govorimo o društvu i temeljnoj zagrebačkoj i hrvatskoj kulturnoj instituciji Hrvatskom glazbenom zavodu. Kao malo što drugo, Hrvatski glazbeni zavod je u 19. stoljeću bio izraz i istodobno glavni pokretač razvoja glazbene kulture i glazbenog ukusa ne samo svojih članova nego i građana.
Kao malo što drugo, snažan izraz te još uvijek žive i žilave glazbene kulture u Zagrebu i Hrvatskoj bilo je sve što se u i oko HGZ-a događalo nakon što je zgrada u Gundulićevoj pretrpjela teška oštećenja u prošlogodišnjim potresima, a osobito posljednji koncert održan 29. listopada, nakon kojeg je čitav HGZ zatvoren zbog početka temeljite i sveobuhvatne obnove i rekonstrukcije. Kako reče agilna predsjednica HGZ-a Romana Matanovac Vučković, katastrofa potresa pretvorena je u priliku. Obnova nakon koje će HGZ zasjati u starom sjaju i potpuno osuvremenjen te s još jednom novom manjom koncertnom dvoranom iznad stare, veliki je projekt vrijedan 57 milijuna kuna. Taj je iznos, posredstvom Ministarstva kulture i medija RH, bespovratno HGZ-u dodijeljen iz Fonda solidarnosti Europske unije.
Međutim, tome je prethodila velika mobilizacija donatora koji su, pojedinačnim prilozima u rasponu od 35 do sto tisuća, prikupili gotovo 600 tisuća kuna za hitnu sanaciju zgrade nakon potresa. Najviše je tu bilo “malih” donacija u iznosima od 100 do 200 kuna, uz veliki angažman mnogih vrijednih hrvatskih glazbenika koji su u svoje koncertne akcije često uključivali i svoje inozemne prijatelje, renomirane svjetske glazbenike.
Tako je ovaj posljednji koncert prije obnove, kao još jednu u nizu akcija slične vrste, osmislila pijanistica Martina Filjak, skupa s opernom prvakinjom Valentinom Fijačko Kobić, violončelisticom Monikom Leskovar, pijanisticom Caroline Haffner i Zagrebačkim solistima. A osobito je dirljiva, a većini i zagonetna, u najavi koncerta bila oznaka “In memoriam Charles C. Taylor”. Tko je bio taj čovjek čijoj je uspomeni bio posvećen ovaj koncert? Publika u dvorani i gledatelji snimke, koja je dostupna na YouTubeu, to su saznali iz usta Samira Nikočevića, pijanista koji je, kao i većina učenika svih naraštaja zagrebačkih glazbenih škola, svoje prve đačke nastupe imao baš u HGZ-u, gdje je donedavno bila smještena i Muzička akademija na kojoj je diplomirao. Charles C. Taylor bio je njegov životni partner i suprug, vrlo uspješan američki dizajner interijera i veliki mecena umjetnika i umjetnosti koje je poštovao, cijenio i njihovim se djelima oplemenjivao.
Dirnut pričom svog partnera, kao i slikama u potresu oštećenog HGZ-a, Charles C. Taylor velikodušno je stavio i zagrebačku instituciju na popis primatelja donacija, animirajući i krug svojih američkih prijatelja da učine isto. Povrh toga, Samir i Charles financirali su kompletnu obnovu starog i isluženog koncertnog Steinwaya koji je u skladbama Bacha, Liszta, Puccinija, Chopina, Rahmanjinova i Beethovena opet divno zazvučao upravo na tom koncertu.
Plemenitom Amerikancu to je bila jedna od zadnjih donacija prije nego što je u dobi od samo 55 godina prošle zime iznenada preminuo, kao jedan od najvećih pojedinačnih donatora HGZ-a. Njemu je uz bok po iznosu donacije jedan Hrvat, profesionalno i životno vezan uz glazbu, ali i mnoštvo jednako vrijednih “malih” i “velikih” donatora, čitavih obitelji, uz glazbu povezanih udruga i ustanova, privatnih tvrtki. Neka ime i milo lice Charlesa C. Taylora bude simbol svih njih, smiješak koji lebdi nad krugom započetim i neprekinutim već skoro dva stoljeća. Od takvih neprekinutih lanaca od ljudi i glazbe vazda je bila i vazda će biti sazdana glazbena kultura i glazbom oplemenjeni duh gradova i zemalja. Jer u svoj svojoj raznovrsnosti, glazbeni je narod jedan pod kapom nebeskom i pod svodom HGZ-a.