Preletite li tek popis pjesama na novom albumu Hladnog piva “Dani zatvorenih vrata”, a da ga niste čuli, možete zaključiti da je pjesma “Mojoj majici” svojevrsno podbadanje Jasenka Houre. Ipak, nije: sama pjesma jedna je od glazbeno manje zanimljivih na albumu, a ako nekoga podbada, onda su to tipovi koji se na pozornici i životu skrivaju iza velikih parola ili simbola.
Uostalom, podbadanje Houre bilo bi pomalo neprirodno jer su Kekin i Pivo danas vjerojatno bliže Kazalištu nego što su ikada bili. Dakako, ne radi se o glazbenim usporedbama; politički predznak ljevičarskog Piva sušta je suprotnost Kazalištu iz devedesetih, ali Kekin i društvo u ovom se desetljeću trude pronaći način kako svoju varijantu rocka, tvrđeg no što ga je ikada Jajo svirao, održavati u okvirima srednje struje i masovne prihvaćenosti.
Naposljetku, i kada onako ufino sviraju ska u “Danu oslobođenja”, prije zvuče kao “Previše suza u mom pivu” nego kao sirovi Kawasaki 3P ili raspištoljena Dubioza. Sve to ide s godinama... Nakon prošlog albuma “Svijet glamoura”, na kojem su iskričavost Kekinovih stihova uokvirili primjereno razbarušenom i nakićenom zvučnom slikom (osobno to ne smatram manom, štoviše, smatram ga jednim od najzanimljivijih albuma Piva), ovaj su se put vratili jednostavnijim rješenjima u svirci, aranžmanima, produkciji i dizajnu omota.
U najboljim pjesmama poput uvodne “Žene”, “Firme” i “Na ovim prostorima”, simptomatično svima odreda lišenima nepotrebnih kerefeka, radi se o bazičnom Pivu, bendu u ovim godinama, njihovim i našim (društvenim): u prvoj Kekin pjeva o osobnom pozicioniranju jednog 40plusgodišnjaka, u drugoj opušteno lucidno opisuje privatizacijsku pljačku, a trećoj raskorak između naših mogućnosti i rezultata. Dojam postaje slabiji kada se frontmen i bend počnu ponašati kao oni tipovi koji misle da stalno moraju biti i zabavni, pa se u boljoj varijanti nađu na tragu Zabranjenom pušenju (“Stari šajser”), a u lošijoj zaglave negdje na pola puta između Plavog orkestra i Brkova (“Dibidus”).
Album, rekosmo, ima fokusiraniju zvučnu sliku od prethodnika, ali jednako prisutna stilska raznovrsnost odvede ih i do područja ITD Banda (“Tijana”), a objektivno nepripadajuću (ili nepotrebnu) isforsiranu baladu “Barba” moguće je objasniti kao danak masama i življenju od glazbe. Takvi trenuci povremeno pretvaraju album u cušpajz, ali i to je već odavno sastavni dio Piva koje je sa svim svojim manama još uvijek jedna od najvjerodostojnijih pojava na domaćoj glazbenoj sceni.
Hladno pivo je možda i mogao biti solidan bend ali u zadnje vrijeme opstaju samo zahvaljujući ovakvim piskaralima i i našoj medijskoj sceni koju diktira politika.Stavljati Kekina i Jaju u isti kontekst može samo onaj koji ne zna što je to rock glazba.