Hrvatsko glumište, ali i cijela hrvatska javnost opraštaju se od doajena hrvatskog glumišta Zlatka Crnkovića koji je preminuo u utorak, 14. veljače, od posljedica infarkta.
Iz Hrvatskog narodnog kazališta poslali su nam nekrolog koji su uputili svom prvaku Drame, ali i obavijest o posljednjem ispraćaju koji će se održati u ponedjeljak 20. veljače u 10 sati na zagrebačkom Krematoriju.
A HNK Zagreb poručuje:
Ne gledam sebe u pozivu, nego poziv u sebi, govorio je naš kolega, veliki dramski umjetnik, Zlatko Crnković. Ta prava umjetnička skromnost nije lažna, ona označava glumca koji katkad pomalo sumnja u sebe i traži najbolja rješenja u vlastitoj samoći, ali i u živoj i uvijek aktivnoj suradnji s drugima. Od redatelja do glumaca, dramaturga, skladatelja, kostimografa, scenografa.....Zlatko Crnković je na sceni uvijek suvereno vladao, ne dajući nam prilike da proniknemo u muke pri stvaranju uloge; njegov dubok i prekrasan bariton zvučao je našim pozornicama od tadašnjeg Dramskog kazališta u Frankopanskoj ulici, do Hrvatskoga narodnog kazališta, Teatra &TD, Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta i brojnih drugih teatara širom zemlje. I uvijek do kraja sve je bilo izrađeno, prostudirano; opravdano, njegovi likovi koje je igrao su bili zaokružene cjeline, bilo da se radilo o velikim tragičnim rolama ili komediografskim izletima u kojima bi stalno iznenađivao svojom duhovitošću. Nakon upisa na kazališnu akademiju u Zagrebu sredinom pedesetih godina XX. stoljeća, uz specijalnu dozvolu Akademije radi u tek osnovanom Zagrebačkom dramskom kazalištu, da bi već na trećoj godini studija polagao službenu audiciju za pristup u dramski ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. U početku je samo statirao ili igrao manje uloge, da bi se kasnije nametnuo kao jedan od najboljih glumaca svoje generacije, surađujući s najuglednijim redateljima – od Gavelle i Stupice, do Radojevića, Habuneka, Škiljana, Spaića, Violića, Šarčevića, Durbešića i Para. Strpljivo i predano radio je na svojim ulogama, primjenjujući znanja stečena od svoga velikog učitelja dr. Branka Gavelle. Hektor u Troilu i Kresidi, Egej u Euripidovoj Medeji, Križovec u Krležinoj Agoniji, gospodin Ponza u Pirandellovu Tako je ako vam se čini, Kaska u Shakespeareovu Juliju Cezaru, Aurel u Krležinoj Ledi, Oronte u Molièreovoj Školi za žene, Gospodin Smith u Ionescovoj Ćelavoj pjevačici, Don Fernando u Marinkovićevu Kiklopu, Maitreja u Šudrakinim Glinenim kolicima, Klaudije u Shakespeareovu Hamletu, Dundo Maroje u Držićevu Dundu Maroju, Florio u Fordovoj tragediji Šteta što je kurva, Julije Šenoa u Pricinoj Ostavci, Polugan u Krležinu Vučjaku, Krapp u Beckettovoj Posljednoj vrpci, sudac Brak u Ibsenovoj Heddi Gabler, Nikola u Benetovićevoj Hvarkinji, Odisej u Müllerovu Filoktetu, Sorin u Čehovljevu Galebu, uz doista bezbrojne uloge na radiju, nebrojene promocije knjiga, kazivanja stihova širom Hrvatske te rada kao profesora scenskog govora na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti gdje je desetljećima odgajao i učio mlade glumce svim finesama glumačkog izražavanja. Ušao je u anale hrvatskog glumišta kao jedan od najboljih govornika i klasičnih i suvremenih tekstova. Predanost radu kako u kazalištu tako i na sveučilištu te naročito na radiju samo su još jedan pokazatelj o kakvom se ozbiljnom i studioznom umjetniku radi. Njegovim odlaskom sa životne pozornice Hrvatsko narodno kazalište i cijelo hrvatsko glumište pretrpjeli su nenadoknadiv gubitak.