U srijedu 14. svibnja ove godine dvanaestogodišnja Zagrepčanka Aleksandra Zec, ubijena na Sljemenu u noći između 7. i 8. prosinca 1991. godine vratila se u svoj Zagreb. Prvo je na ostacima uništenog Planinarskog doma Adolfovac, gdje su uniformirani pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a ubili malu Aleksandru i njenu majku Mariju održana kratka komemoracija i konferencija za tisak uoči gostovanja Frljićeve predstave „Aleksandra Zec“ u ZeKaeMu.
A navečer je gostujuća predstava iz riječkog HKD Teatra, bez demonstracija i protesta kakvi su dočekali riječku praizvedbu, održana u prepunoj dvorani Istra. Publika je ulaznice za jedinu zagrebačku predstavu razgrabila tjednima unaprijed. U dvorani je bilo iznimno puno mladih, ali i jako puno glumačkog svijeta. No, političari su ovog puta izostali. Mala glumačka ekipa koju je predvodila Ivana Roščić u ulozi Aleksandre, a u kojoj su i Jelena Lopatić, Tana Smoje, Igor Kovač, Nikola Nedić i Jurica Marčec, te djevojčice Jana Mileusnić, Lucija Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić, na kraju brutalno potresne predstave nije se pojavila na naklonu.
No pljeska je unatoč tome bilo. Pred riječkom „Aleksandrom Zec“ brojna su gostovanja. No, da bi predstava postigla svoju svrhu, u Zagrebu, gradu koji je ostao trajno obilježen tragedijom obitelji Zec, trebalo je odigrati više od jedne predstave. Ipak, Frljićeva angažirana predstava za koju sami autori vele da nije samo kazališni čin kojeg zanima tek estetika, nego i izražavanje stava o zločinu čiji vinovnici za svoje neljudsko ponašanje nisu kažnjeni, postigla je svoj cilj. Publika je na poklon dobila knjigu Tamare Opačić o slučaju Zec, a nekoliko građanskih udruga pokrenulo je inicijativu da Trešnjevka, gdje je obitelj Zec živjela i otkud su majka i kćer odvedene na sljemensko stratište, dobije trg obitelji Zec, ali i da se kod Adolfovca podigne spomen obilježje za nevine žrtve ratne zagrebačke džungle.
"Ovdje smo ubili nevino dijete”
"Ovdje smo ubili nevino dijete.” To je priznanje, kako tvrdi planinar Božo, bilo urezano u deblo klade nedaleko od planinarskog doma Adolfovac na zagrebačkom Sljemenu. Božo je dočekao ekipu riječke predstave “Aleksandra Zec” predvođenu redateljem Oliverom Frljićem koja je na mjestu gdje je u noći od 7. na 8. prosinca 1991. ubijena dvanaestogodišnja Zagrepčanka Aleksandra Zec htjela najaviti zagrebačko gostovanje te predstave.
Od Adolfovca sagrađenog u spomen na zagrebačkog gradonačelnika Adolfa Mošinskog nije ostao ni kamen na kamenu. Ne zna se točno ni gdje su ubijene mala Aleksandra i njena majka Marija ni gdje se nalazi jama u kojoj su skrivena njihova tijela. Ako se prate precizne upute policijskog zapisnika, tijela su trebala završiti u provaliji. Stoga dramaturg predstave Marin Blažević nije imao kamo položiti dvije bijele ruže, rekavši da će uspomena na Aleksandru i Mariju živjeti u predstavi riječkog HKD-a. Redatelj Frljić u kratkom obraćanju malobrojnim novinarima pozvao je da mediji ne dijele djecu žrtve rata po nacionalnoj osnovi jer je to depersonalizacija djece. Marin Blažević istaknuo je činjenicu iz ionako strašne kronologije sljemenskog zločina po kojoj je mala Aleksandra ubijena nakon majke, što znači da je prije usmrćivanja morala vidjeti majčinu smrt.
Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije ustvrdio je da se zločin nad Aleksandrom ne može relativizirati spominjanjem zločina koja su pretrpjela druga djeca. Sven Milekić iz Inicijative mladih za ljudska prava ponovio je njihovo inzistiranje na tome da Trešnjevka dobije park obitelji Zec. Drago Pilsel, uime Lige antifašista, misli da se kod Adolfovca do kraja ove godine može postaviti obilježje u počast Aleksandri i njenoj majci. – Moja prijateljica učiteljica predavala je Aleksandri i rekla da je bila iznimno vedra – rekao je Pilsel. Nažalost, njena vedrina ugušena je u sljemenskoj jami.
Iživljavanje i samopromocija jugo-ideologiziranih mediokriteta, i umjesto osude ovakovih nakaradnih igrokaza, lešinarskim spodobama se financiraju projekti i štampaju knjige iz džepova poreznih obveznika, a pod pokroviteljstvom zaštitnika udbaških krvoloka