– Jako smo dobro upoznati s tim problemom u zemljama ove regije, a i šire, ali mi doista nemamo nikakve veze s njim – rekao mi je kulturni ataše iz veleposlanstva Švicarske u Sarajevu na zajedničkom ručku redatelja dokumentarnih filmova koji se natječu na međunarodnom filmskom festivalu u Sarajevu. Švicarsko veleposlanstvo sponzor je jedne od dviju najvrednijih nagrada, one za najbolji film posvećen ljudskim pravima.
Kada vam film uđe među dvadeset izabranih, od nekoliko stotina prijavljenih, bahato je uopće razmišljati o mogućnosti osvajanja nagrade i ja doista ni u jednom trenutku na nju nisam pomislio, a osobito ne na ovu koju sponzoriraju Švicarci. Ipak, upitao sam kulturnog atašea hoće li te večeri biti na projekciji moga filma “U braku sa švicarcem” jer me zanimalo kako Švicarci vide ili objašnjavaju svoju ulogu u problemu koji je jedna od društvenih, ali i egzistencijalnih rak-rana u Hrvatskoj. Problem kredita u švicarskim francima koji su u ekonomsko roblje doveli više od 100 tisuća hrvatskih kućanstava – angažiran sam, jesam – jedan je od najslikovitijih primjera na kojima se zrcali nebriga vlasti za svoje građane, odnosno nedostatak spoznaje da je takvim situacijama intervencija vlasti ne samo dopuštena nego i obvezujuća!
‘Nismo ništa krivi’
Kulturni ataše ispričao se što neće moći doći na projekciju pa mu dajem DVD. Uzeo ga je uz napomenu da će veleposlanik sigurno biti jako zainteresiran pogledati film i novu ispriku: “Mi nismo ništa krivi”.
Vjerujem mu jer su i ekonomski stručnjaci dali svoje mišljenje o cijelom slučaju: veliki igrači, oni koji odlučuju u kojem će se trenutku planet Zemlja početi vrtjeti brže ili sporije, ulijevo ili udesno, a znamo da takvi postoje i da to nije nikakva paranoja, znali su da će vrijeme (inicirane?) financijske krize švicarski franak i japanski jen biti valute utočišta. I našli su način na koji će dobro zaraditi pljačkajući nevine ljude, osobito u zemljama bez ikakvih regulatornih sistema kao što je, eto, naša. Zato je za mene “U braku sa švicarcem” dokumentarna drama, djelomično horor, a na određeni način i ratni film.
Film je nastao iz potrebe da se otvori područje borbe koje je trebalo biti otvoreno. I očito je uspio u svojoj namjeri, a dodatno se cijeli problem popularizirao nakon prvostupanjske presude u korist Udruge Franak koja je, nažalost, još daleko od konačne (pravde). No, već su i do sarajevskih gledatelja doprle prijetnje koje su hrvatske banke putem svojih zastupnika u medijima odaslale domaćoj politici i javnosti, da će doći do “nesagledivih posljedica” potvrdi li Vrhovni sud prvostupanjsku presudu. Urušit će se cijeli financijski sustav. Vjerujem li da je to istina, postavljali su mi pitanja.
– Vjerujte mi – odgovaram – svaki put kad u medijima čujete termin “nesagledive posljedice” to netko namjerno pokušava mutiti vodu. Kakve nesagledive posljedice može izazvati to da ljudi plate samo ono što su se obvezali vratiti bankama, a banke su također pristale na to jer su u startu znale da će dobro zaraditi. U slučaju prijevare sa “švicarcima” neće zaraditi ništa manje nego što su u startu planirali, samo im ekstra dobit kojoj su se nadali ne bi bila onoliko velika kao što su očekivali. Kakav je to financijski sustav čije preživljavanje ovisi o tome da 100 tisuća kućanstava mora biti opljačkano?
Uostalom, zar 100 tisuća hrvatskih kućanstava na svojim već jako onemoćalim plećima mora nositi sudbinu Hrvatske? Ako je tako, hoće li nam sutra biti priznat status junaka Domovinskog mira?! Radeći ovaj film želio sam prikazati sudbine žrtava, ali jednako tako pokazati ukupan društveni kontekst u kojem se obje vlasti, HDZ-ova i SDP-ova, ponašaju kao partneri, klijenti i zastupnici krupnog kapitala. Naši se političari vade da ne mogu rješavati taj problem (iako je SDP posve drukčije govorio dok je bio u oporbi) jer se ne smiju miješati u tržište. Tu od tržišta nema ni ‘t’. Jeftina izlika. Živimo, kao što je rekao Michael Moore, u socijalizmu za bogate. Uloga države ostaje sve važnija, što u filmu upečatljivo poentira filozof Srećko Horvat, ali ona nije važna kada treba graditi bolnice, vrtiće, škole, nego kada treba spašavati banke. Devedeset posto naših tajkuna i velikih privatnika obogatilo se na trgovanju s državom. Ili na njezinu pogodovanju. Imamo i mi svoj, hrvatski san. Ali on očito nije bio stvaranje države jer državu imamo koliko i tržišne odnose.
Hrvatski je san bio ugurati se u priču o stotinu bogatih obitelji. Tijekom projekcije bojao sam se da će neki lokalni odnosi, kao što je neshvatljiv zaokret SDP-ovih čelnika prema ovom problemu otkad su bili oporba i kada je Linić vikao “da sutra vlada mora poduzeti sve korake da zaštiti svoje građane, pa makar banke i gubile”, gledateljima izvan Hrvatske, a posebno izvan regije, biti možda ne toliko nejasni, koliko nezanimljivi. Međutim, i sarajevska publika i stranci shvatili su svaki detalj – ne moram ni spomenuti da su filmom posebno bili oduševljeni Grci – a to mi je pokazalo da je ovo zapravo univerzalna priča cijele tzv. zapadne demokracije u kojoj je kapital iznad svega, pa i političara.
U svijetu se nešto kuha
I, koliko mogu osjetiti, svijet kuha. Pouka filma “U braku sa švicarcem” je to da su političari samo skretničari velikih interesa, da izbori mogu jako malo toga promijeniti, a mali ljudi moraju shvatiti da su prepušteni sami sebi. I tek kad to shvate, moći će se bolje i žešće početi brinuti za sebe i svoja prava.
Kada sam krenuo iz Sarajeva i došao automobilom gotovo do granice, do rodne Dervente, stigao je SMS: “Jeste li još u Sarajevu? Ako niste, vratite se, postoji mogućnost da ste dobili neku nagradu”. Vratio sam se i do trenutka kada je članica međunarodnog žirija pročitala moje ime kao dobitnika nagrade za najbolji film posvećen ljudskim pravima nisam znao o kojoj je nagradi riječ, niti sam dotad znao da sam uopće nagrađen. I kakav je osjećaj? Koliko mi to znači? Jedno je sigurno: vrijednost nagrade još ne mogu pojmiti i pitanje je hoću li ikada do kraja i moći shvatiti tu unutrašnju i međunarodnu snagu. Jer osvojiti nagradu za ljudska prava u Sarajevu, gradu u koji sam često odlazio prije rata, nekoliko puta boravio odmah nakon rata i godinama kao novinar izvještavao sa sarajevskog festivala, znači daleko, daleko više od sedam rata stambenog kredita koliko ću njome moći otplatiti. U švicarcima obračunato, naravno.