Nakon što je desetljećima fotografirao ljude i pejzaže u više od 100 zemalja svijeta, brazilski fotograf Sebastião Salgado vratio se u zemlju svog rođenja zbog svoje najnovije knjige “Amazônia”, koja je istovremeno oda ljepoti najveće prašume na svijetu, ali i vapaj za njezino očuvanje.
Šest je godina Salgado, danas 77-godišnji fotograf, putovao Amazonijom kako bi svojim specifičnim crno-bijelim stilom prikazao stabla, rijeke, planine, šume i ljude, pokušavajući uhvatiti srce i dušu regije koja je većini svjetske populacije velika nepoznanica.
U toj avanturi umalo je izgubio oko, preživio je dvije nesreće zbog kojih sada ima umjetna koljena, a tamne vode na njegovim fotografijama, koje izgledaju privlačno i mirno, zadavale su mu puno muke i ne treba im vjerovati. U jednom je trenutku, kaže, unajmio veliki riječni brod za prijevoz 100 ljudi, iako je to bilo samo za njega i njegov mali tim, a sve da budu što stabilniji.
“Na tim vodama, naime, nije dopušteno umočiti prst u vodu, a kamoli plivati u njima. Sve to kapetan našeg broda strogo nam je zabranio jer vode su pune kajmana, a u Amazoniji oni su veličine krokodila. Ima i puno zmija, posebice boa konstriktora. Nisu otrovne, ali su ogromne. Kad vas ta uhvati, gotovi ste. Slomit će vam sve kosti i pojesti vas. Da ne spominjem piranje...”, prisjetio se Salgado.
“Amazonija je za mene zadnja granica onog iskonskog što svi mi jesmo, tajnoviti svemir u kojem se neizmjerna snaga prirode može osjetiti kao nigdje drugdje na Zemlji. Šuma se ovdje proteže u beskonačnost i sadrži desetinu svih živih biljnih i životinjskih vrsta na planetu, to je naš najveći prirodni laboratorij”, piše Salgado u predgovoru svoje knjige u kojoj na više od 500 stranica nudi široku lepezu fotografija, od onih snimanih iz zraka do intimnih portreta, koji se, zahvaljujući Salgadovu oku za svjetlost, dramu i detalje, pretvaraju u dokumente bezvremenske kvalitete.
On rijeku Maiá kako vijuga zemljom kroz objektiv vidi poput srebrne žile, formacije oblaka poput nebeskih dvoraca, kišu u Amazoniji fotografira toliko jaku da ona izdaleka izgleda poput masivnog zida. Ljudi često zaboravljaju da Amazonija isparava toliko vode da stvara zračne rijeke koje donose kišu i život ljudima tisućama kilometara dalje.
Važan dio knjige posvećen je životima, plesovima i ritualima desetaka amazonskih plemena, uključujući Yanomami, Asháninka, Yawanawá, Zo’é, Korubo, Marubo i Awá, dajući tako imena i lica i ljudima iz šume koji ne znaju za svjetsku pandemiju, ratove i društvene mreže.
Tako upoznajemo lovce Pinu Vakwē Korubou i Xuxu Korubou koji poziraju s tijelima dvaju vunastih majmuna koje su ustrijelili svojim puhaljkama s otrovnim strelicama. Yara Asháninka i Bela Yawanawá mlade su djevojke koje žive u državi Acre. No dok prva nosi samo nekoliko pera u kosi i ima na licu skroman crtež koji ukazuje na to da još nije zaručena, druga je oko očiju naslikala crnu masku nalik na onu Zorroa i nosi golemi ukras od perja što je simbol skorog vjenčanja.
Salgado je rođen 1944. u Aimorésu, na jugoistoku države Minas Gerais. Diplomirao je ekonomiju i zaposlio se prvotno u Međunarodnom vijeću za kavu, a taj posao redovito ga je vodio u Afriku. Tamo je uz stari Leica fotoaparat svoje supruge otkrio svoju istinsku strast: fotografiju. Iako je tada već imao 33 godine, odlučio je slijediti osjećaje, odustao od ekonomije i postao profesionalni fotograf. Ostalo je povijest, a od 1979. postao je i članom Magnuma, legendarne zadruge fotografa koju su osnovali čuveni Robert Capa i Henri Cartier-Bresson.
Prve Salgadove knjige bavile su se afričkim temama, Latinskom Amerikom i svjetskim radnicima, no proslavio se prvim projektom vezanim baš uz Amazoniju u kojem je fotografirao radnike zloglasnog rudnika Serra Pelada u koji su se tisuće njih u trbuh zemlje spuštali improviziranim drvenim ljestvama u potrazi za zlatom.
Godine 2013. objavio je ono što je vjerojatno njegov opus magnum – knjigu “Genesis”, rezultat osmogodišnjeg putovanja u sve krajeve svijeta kako bi otkrio autohtone planine, pustinje, dijelove oceana, životinje i ljude koji su nekako izbjegli kandžama modernog društva i još uvijek su dokaz života kakav je, možda, nekada bio.
“46 posto našeg planeta još je uvijek onakvo kakvo je bilo u vrijeme postanka. Moramo sačuvati to što još uvijek postoji. I ova moja nova knjiga poziv je na buđenje, samo se nadam da ona za 50 godina neće biti tek sjećanje na nešto što smo nekad imali”, kazao je Salgado.
....mille non piu mille....