Hod po rubu

Film uspijeva dočarati dramu, vedrinu, tugu i šaljivost kakvima obiluju Cashove pjesmeOsnovna mana s tri Zlatna globusa nagrađene i za pet Oscara nominirane biografske priče o velikanu country (i rock) glazbe Johnnyju Cashu (1932. - 2003.) jest to da je, čini se sasvim nenamjerno, glavni junak prikazan kao poludebil  osim vrhunskog glazbenog dara, filmski Cash nema ni jednu uzoritu osobinu.

Iako je poznata istina da je neko vrijeme bio ovisnik o alkoholu i pilulama, a "Hod po rubu" bavi se upravo tim razdobljem njegove karijere, svi njegovi postupci predstavljeni su kao djela neodgovorna, sa stvarnošću nepovezana, egoistična, jogunasta, impulsivna čovjeka koji slabo mari za druge i stalo mu je jedino ostvariti ono što mu je toga trena na umu, pa makar to bila najveća glupost na svijetu. Da, Cash je imao svoju tamnu stranu, ali imao je i svijetlu stranu koja u ovom filmu uistinu nije uočljiva.

No, različito od, primjerice, prošlogodišnjeg zamornog "Raya" koji se mučio kako bi pripovjedno iznio poznate trenutke iz dijela života Raya Charlesa, ovaj biofilm ekonomično, dinamično, prema potrebi duhovito ili dirljivo sažima zanimljive trenutke i anegdote te, moglo bi se reći u tipičnom cashovskom jen-dva ritmu (red glasnih prizora na pozornici, red tihih prizora izvan nje), "ravno poput vlaka, oštro poput britve", brzopotezno praši pravocrtni niz zgoda i nezgoda vezanih prije svega uz Johnnyjevu zaljubljenost u kolegicu i buduću doživotnu suprugu June Carter.

Premda gotovo potpuno zanemaruju prikaz društvenog okruženja, filmotvorci spretno nižu slikovite djeliće Johnnyjeva života, ispravno se pouzdajući u to kako publici ne treba baš sve nacrtati, pa ne gnjave, primjerice, predvidivim opisima stjecanja uspjeha, slave i bogatstva, nego o tome obavještavaju usputno, kroz drugi plan, jednostavno pokazujući kako Johnny i njegov trojac nose sve bolju odjeću, nastupaju na raskošnijim pozornicama i na raspolaganju imaju više novaca. 

I premda slika o slojevitoj osobnosti Johnnyja Casha nije ni približno zaokružena, kolažno skačući kroz komadiće jednog razdoblja njegova života "Hod po rubu" uspijeva dočarati dramu, vedrinu, tugu, šaljivost, ozbiljnost, patetiku i jednostavnost kakvima obiluju Cashove (i druge vrsne) country pjesme. A tako bi se nešto moglo proglasiti sasvim zadovoljavajućim postignućem. (J. H.)