U Netflixovu poprilično sušnom filmskom razdoblju pojava jednog dobrog trilera, makar bio i remake već pogledanog hita, vrijedna je pažnje. Ovdje su ta svjetla reflektora pala na “Krivnju“, film koji je trenutačno najgledaniji na ovoj streaming platformi, a koji je snimljen po predlošku istoimenog danskog uratka iz 2018. godine. Inače, gledati nove verzije već pogledanih filmova donekle je slično gledanju filmova snimljenih prema knjigama jer je nepisano pravilo da su originalne verzije filma i knjige uvijek pobjednici tih prešutnih natjecanja. Osim toga, gledati novu verziju filma, čiji je original na prvo gledanje oduševio, izazovno je i zato što je jako teško promatrati ih kao dva odvojena djela. Jednostavno ih je nemoguće ne uspoređivati, pa ako je remake po svemu identičan originalu, onda je teško ne pomisliti zašto kreatori nisu mogli biti malo kreativniji; ako je pak nova verzija iole drugačija, onda se postavlja pitanje čemu sve to kada originalu nisu bile potrebne nikakve “kreativne intervencije”.
Ove dvije “Krivnje” jednostavno treba promatrati kao dva jela koja su skuhala dva vrhunska chefa (Antoine Faqua i Gustav Möller) prateći isti odličan recept.
U Faquinoj “Krivnji” uloga bivšeg policajca Joea, a trenutačno dispečera u pozivnom centru za hitne slučajeve koji prima poziv od žene koja u šiframa govori kako ju je bivši suprug kidnapirao, pripala je Jakeu Gyllenhaalu. Za razliku od danske verzije koju je utjelovio Jakob Cedergren, Joe je dosta temperamentniji, živčaniji, nervozniji i nestrpljiviji. Budući da je film koncipiran tako da sva njegova težina pada na pleća protagonista, i cijela je atmosfera američkog uratka takva – agresivnija. Danska je “Krivnja” tipično nordijska baš zbog svoje hygge smirujuće atmosfere, beskrajno je uznemirujuća. U američkoj verziji nema apsolutno ničeg smirujućeg što donekle daje, možda ne nužno bolji, ali svakako dinamičniji i živopisniji presjek psihološkog profila glavnog junaka. Upoznati glavnog junaka koristeći se eksternim detaljčićima poput postera koji uopće nije u prvom planu scene, ali koji upozorava na prve simptome PTSP-a ili kratkih pogleda na ekran mobitela kojima se pokazuje kako Joe zbog svoje prevelike rastrojenosti gubi pojam o vremenu, začini su Netflixove “Krivnje” koji joj daju svu potrebnu napetost, zanimljivost i sočnost.
Zapravo je ova “Krivnja” napravljena tako da privuče više gledatelja, i to ne samo zbog činjenice da se nalazi na platformi s više od dvjesto milijuna pretplatnika, nego i zbog cijele estetike koja se, koliko god se držala originalnog scenarija, uspjela “holivudizirati”. I u tome nema ništa loše, posebice zato što je efekt iznenađenja zbog jednog od najšokantnijih i najstrašnijih plot twistova u posljednjih nekoliko godina i u ovoj verziji ostao jednako dojmljiv.