Alena Mornštajnová novo je literarno otkriće iz Češke. Autorica pet knjiga trenutačno je jedna od najčitanijih njihovih autorica. Hena com joj je lani objavio hvaljeni i suptilni roman “Hana”, o sudbini židovske obitelji iz češkog gradića Valašské Meziříčí u kojem je prije pedeset i šest godina rođena i autorica. Roman je na hrvatski prevela Sanja Milićević Armada, a intervju s Mornštajnovom prevela nam je Marina Negotić.
Kako ste došli na ideju da napišete roman u kojem se spominje i tema holokausta?
Prije svega moram reći da „Hana“ nije knjiga o holokaustu. Namjera mi je bila napisati knjigu o epidemiji tifusa koja je zahvatila moj rodni grad Valašské Meziříčí godine 1954. Grad je zaboravio na taj strašni događaj i htjela sam ih podsjetiti. Dakle imala sam temu o kojoj sam željela pisati i smislila sam priču o dvjema vrlo različitim osobama koje moraju naučiti kako živjeti zajedno – o djevojčici Miri i njezinoj čudnoj teti Hani. Kako sam morala istražiti povijest našega grada, tako sam saznala više o sudbini ovdašnje židovske zajednice. Gotovo su svi umrli u koncentracijskom logoru. Tek sam tada odlučila da će Hana i njezina obitelj biti Židovi. A likove u knjizi nazvala sam po Miri i Hani Heller – stvarnim žrtvama holokausta iz Valašské Meziříčí – njima u počast.
Koliko je “Hana” povijesni, a koliko ipak prije svega ljubavni roman?
Ne bih rekla da je „Hana“ ljubavni roman. Naravno, ima tu i ljubavi i mržnje, dobrote i zloće, ljubomore i prijateljstva – sve su to osjećaji koji su sastavni dio života. Ne bih rekla ni da je povijesni roman. Da, radnja je smještena u dvadeseto stoljeće, priča je povijesna, ali roman je prije svega o ljudima koji su se morali nositi s poteškoćama koje im je život donio. Likovi iz knjige imaju svoj put na kojemu uče kako živjeti i kako dijeliti život s drugima. To je knjiga o nošenju s osjećajima i s krivnjom, oprostom, knjiga o potrazi za smislom života. Jer život nije ono što mi želimo živjeti, već ono što moramo živjeti.
Jeste li za pisanje “Hane” istraživali arhive, razgovarali sa svjedocima Drugog svjetskog rata...?
Istraživanje je velik dio mojeg pisanja. Rad na romanu „Hana“ trajao je četiri godine i pola sam toga vremena istraživala – čitala sam knjige, proučavala arhive, gledala filmove i videa, razgovarala s ljudima iz našega grada o epidemiji te posjećivala Auschwitz.
Tema holokausta, krivnje i Drugog svjetskog rata vrlo je osjetljiva, posebno u istočnoj Europi i posebno u Poljskoj. Kakva je situacija s tim temama u Češkoj?
To je dio naše povijesti. I dalje se sjećamo što se dogodilo za vrijeme rata, govorimo o tome u našim knjigama. Ali život ide dalje i ne možemo zapeti u prošlosti. Postoji toliko drugih zanimljivih tema.
U romanu se bavite i temom epidemije tifusa koja je doista zadesila grad u kojem i sami živite. Zašto ste posegnuli za temom masovnog obolijevanja ljudi, koja je ovih nekoliko mjeseci postala neizmjerno aktualna?
Ideja o pisanju romana o epidemiji tifusa koja je zahvatila Valašské Meziříčí bila je prvi impuls za “Hanu”. Epidemija je buknula u veljači 1954. i zaražene su stotine ljudi. Neki su ljudi umrli. Bolest se pojavila u slastičarnici i proširila se po gradu i čitavoj regiji. Znala sam za epidemiju jer se moja baka tada razboljela i bila je u vrlo ozbiljnom zdravstvenom stanju. Za vrijeme boravka u bolnici bila je deluzivna i pala je kroz prozor – ta je scena također u knjizi. Mislim da je zanimljivo kako je grad prebolio epidemiju i tada – dok sam pisala roman – nisam mogla ni zamisliti da ćemo biti suočeni sa sličnom situacijom danas.
Vi ste iznimno čitani u Češkoj. Što vam kažu čitatelji? Imaju li vaša djela na njih terapeutski učinak?
Pišem o običnim ljudima, o stvarnim ljudima i stvarnim odnosima. Najvažnije mi je da sam vjerodostojna i to je ono što čitatelji prepoznaju i razumiju.
U Hrvatskoj je svojedobno iznimno popularan bio češki autor Michal Viewegh, ali je onda nestao iz čitateljskog fokusa. Vi ste počeli objavljivati relativno kasno. O čemu ovisi opstanak na književnom tržištu?
Michal Viewegh još je uvijek vrlo popularan u Češkoj i njegove su knjige bestseleri. Ali naravno ima i mnogo novih autora. Ja sam počela pisati 2000. godine i moja prva knjiga “Slijepa karta” objavljena je 2013. Otada sam objavila još tri romana i knjigu za djecu. Pišem jako sporo – nema razloga za žurbu. Volim pisati, želim pisati i zato i pišem. Život je kratak i želim uživati u onome što radim. Trenutačno je to pisanje. Ne razmišljam o književnom tržištu ili koliko će dugo moje knjige opstati. Samo želim pisati dobre knjige. To je sve.
Češka je za predsjednika imala i jednog pisca i to u osjetljivim vremenima. Kako danas pisci kotiraju u češkom društvu?
Václav Havel imao je jaku osobnost i mnogo ga je ljudi voljelo i poštovalo. Njegov je glas bio i ostao snažan. Ne vidim nikoga u našoj zemlji tko bi ga mogao zamijeniti.
Je li već netko otkupio prava za filmsku ekranizaciju “Hane”?
Tvrtka Happy Celluloid kupila je prava prije dvije godine i film je u pripremi. Prvi su kastinzi odrađeni u siječnju, a snimanje je bilo planirano za početak 2021. godine. No situacija bi se mogla promijeniti zbog koronavirusa.
Trebali ste doputovati u Zagreb i predstaviti hrvatsko izdanje knjige. Hoće li ipak doći do tog gostovanja sada kada je putovanje postalo nemoguća misija?
Moj dolazak u Zagreb odgođen je za bolja vremena. Nadam se da će to biti uskoro!